beats by dre cheap

Gradovi (5/15): Zagreb

.

Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

.

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img182.imageshack.us/img182/8056/photocroatiazagreb34fe6.jpg[/IMG][/URL]

.

Dok se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, polako uspinju prema Gornjem Gradu, u glavi razmišljaju o toliko različitih stvari.
Tu je osjećaj pustolovine prvog pravog školskog izleta, divljenja prema u njihovim očima tako velikom gradu, s toliko puno ljudi na ulicama, i iščekivanja kada će napokon ponovno sjesti u mali školski autobus i krenuti prema zoološkom vrtu.
Zagreb je u njihovim očima neizmjerno zabavno izletište.

Osam godina kasnije, dok sjede ispred katedrale, u kasno proljeće, dok dječaci gledaju lagano obučene djevojčice koje polako postaju djevojke, a one listaju šarene časopise praveći se da ne primjećuju te iste poglede, Zagreb nalikuje na svijet.
Nalikuje na sve ono što nije u tvojoj ulici, u tvojoj školi, u tvom gradu. Dok vrhovi katedrale blješte pod suncem, čini se kako si u tom nekom svijetu, svijetu koji valja vidjeti, što više od njega, što prije.


Onda nestane beskonačnog povjerenja i preslatke naivnosti iz doba 1.a razreda osnovne škole «Veljko Vlahović» i rasplinu se i one posljednje kapi lijepog čuđenja pred veličinom svijeta iz doba 8.a razreda iste škole.
I Zagreb nepravedno plaća danak centraliziranosti ove države, pa se u većini gradova srednjoškolci podijele na one koji ga ne podnose i alergični su na svaki njegov spomen, te na one kojima je jedini životni cilj otići iz svoje provincije u Zagreb.
Karlovčani nisu cijepljeni protiv ove bolesti, ali moram priznati kako su u znatno boljem položaju nego gotovo svi ostali stanovnici naše države. Naime, u ovim okolnostima Zagreb je na praktički idealnoj udaljenosti – dovoljno daleko da se Karlovac ne osjeti progutanim i ne izgubi svoj identitet kao što ga u očima stanovnika lijepe naše gube, primjerice, Zaprešić ili Velika Gorica. A dovoljno blizu da bude nadomak ruke za odlaske na koncerte, velike utakmice, pa čak i studiranje ili rad, jer za razliku od ostalih Karlovčani zahvaljujući blizini i autoputu mogu bez većih problema raditi u Zagrebu a živjeti u svom gradu.

Zato i nije bilo previše smiješno kada smo sjedili u parku kod kina, pili loš bambus i pušili travu koja je vjerojatno bila najobičnija trava vulgaris s nečije livade, i kad je Goc nakon pomalo pretjeranih Valerijinih žalopojki o studentskom životu u Zagrebu rekao:
- A zakaj tebe Zagreb nervira? Pa gledaj ga kao zabavni i shopping centar u karlovačkom predgrađu!


A svo to vrijeme, Zagreb se upisuje u privatna sjećanja, s mnogim lijepim i ponekom ružnom stvari. I na neki način postaje tvoj, htio ti to ili ne. Jednom davno na ovom blogu sam pisao o svom vrlo specifičnom poimanju hrvatstva, sada mogu samo ponoviti kako se klonim bilo kakvog isticanja, veličanja, vikanja i sličnih gluposti. Volim Hrvatsku onako kako volim svoju sestričnu, bez ikakve potrebe da idem okolo i to spominjem, ili da smatram kako je moja sestrična vrednija od ostalih sestrični na svijetu. Više je riječ o osjećaju pripadnosti i nečemu što neizostavno predstavlja jedan dio onog što jesam. Nečem što je, eto, moje. Možda je najbolje to pojasniti na primjeru himne – naime, hrvatsku himnu smatram razmjerno dosadnom i krajnje nezanimljivom skladbom. Ali je moja.
Moj je i Zagreb. I ne osjećati ga svojim, na neki način bilo bi ne znati što si i tko si.



Ipak, već godinama, kada pomislim na Zagreb, pomislim na iste slike. Na vruće jutro, usijani krov automobila po kojem lupkam prstima, s rukom pruženom kroz prozor, dok prolazimo kraj Dinamovog stadiona i ja na sekundu pomišljam na neke davne utakmice. Tata gleda ispred sebe, obavljajući automatske radnje u vožnji i misleći na nešto sasvim drugo, baš kao i brat.
Onda se pojavi slika prilično zapuštenog i neurednog parkirališta, izlazak iz auta i težak, opor miris prevrućeg svibnja.
I onda park. Park na Jordanovcu, vjeverice na drveću, ona u tamnoplavom ogrtaču, dok je još mogla hodati, život koji teče svuda oko nas, oko tog bolničkog parka, i taj jedan trenutak u kojem smo ostali sami, u parku, u proljeću, u kasnom prijepodnevu i u kojem smo dvije ili tri minute pričali kao nekad, kao što više nikada nećemo.



Dok su se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, uspinjali prema Gornjem Gradu, u svijetu koji je još bio mlad, njihove mame nervozno su pogledavale na sat u najdužem jutru njihovih života. Znajući duboko u sebi da su sigurni i da će sve biti dobro, povremeno su pomišljale na najgore moguće stvari, kako bi ih proživjele one u svojim strahovima, a ne mi u svojim životima.
Svijet je bio mlad i dok sam raširenih očiju gledao Zagreb, nisam znao ništa o tome.
Saznao sam tek kasnije, kada su vjeverice u bolničkom parku, posljednji obični razgovor i posljednji opušteni osmijeh nekoga tko me bezuvjetno volio, postale slika nezbrisivo vezana uz Zagreb.

I ponekad, kasno noću, pomislim na Zagreb. Na neki sunčan dan, ulice pune ljudi, na neki savršeno običan i lijep dan, u kojem ću proći kraj zgodnog malog kafića s terasom i začuti «naša lica još su lijepa, zatvori mi oči, neka kraj nas jure...nek se lome prsti...idemo na ples i svijet je opet mlad». I opet se dječje nevino nasmijati Zagrebu.


Slijedeći grad: Varaždin: Snijeg u magli

 

Starim autobusom u inozemstvo
http://neugodnogostovanje.blogger.ba
18/02/2007 13:41