beats by dre cheap

Trenutkovi

.

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img106.imageshack.us/img106/8614/zgerberkarlovac488wp.jpg[/IMG][/URL]

(autor ove fotografije, pogleda s kojim počinje prvi dio ovog posta, jest Zvonimir Gerber)

Sve si ti sjebo

.

- E meni je ovaj pogled najzakon na svijetu, mogo bi tu stajat satima i samo ovo gledat - kažem, dok idemo u kretenskim zimskim jaknama na +19 i pretoplo nam je.

- Daj ne jebi, nisam ti ja blog - gunđa Marko s pet kila teškom jaknom na sebi i znojnim čelom.

Smijemo se.

- To si uostalom sve ti kriv - opet gunđa.

- Kaj sam ja kriv?

- Pa to s ovim vremenom, cijelo si vrijeme cmizdrio na jebenom blogu da nikad neće doć proljeće - podsjeća me ne prošlogodišnju produljenu zimu.

- Pa kad ga nije bilo!

- Pa evo ti ga sad!

Smijemo se i pritajeno, da ovaj drugi ne vidi, uzdišemo pod jebeno teškim jaknama.

Poslije pričamo o šestarima.

- Kog si zadnjeg htio nabit?

- Neku babu i dedu iz Plaškog.

- Ustašo - kaže i počne se smijat. Plaški je, naime, srpsko selo u Lici.

- Ne jebi, isto bi bilo da su iz Josipdola.

- Komunjaro.

Smijemo se, sada već pomalo s mukom u jebeno toplom popodnevu.

- A kaj je bilo?

- Ma niš, u vlaku. Dođem i u tom kupeu sam njih dvoje i pitam pristojno babu jel oće da joj dignem torbetinu gore, a ona kreštavim glasom veli "neee, fala mladiću, al nismo još jeli". Odmah mi je bilo slabo.

- Hahaha, a kaj su jeli?

- A kaj misliš kaj su jeli, svi sa sela moraju u vlak nosit jebena kuhana jaja. Ovi su imali i faširane šnicle. Zajebi to, sad mi je opet slabo.

.

Zima

.

Raznorazne vakule kažu kako će slijedećeg tjedna bit snijega i hladnoće i svega.

Teško je vjerovat, ali jedne večeri ipak je bila i zima.

Ovako je to bilo:

.

Mrak.

U mraku park.

U parku mrak.

Uglavnom, mrak i park.

Vani ne pada kiša, ali šetalište je nekako mokro, sve je mračno i pusto, kao da na svijetu nema nikoga.

Dolje u šančevima uzdiže se niska magla, jedva se nazire dim nad travom, u noći koja odjednom postaje hladna.

Odjednom, staneš.

U žutim mutnim svjetlima je led. Nad ledom se diže tanka izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz šančeva.

Na svijetu je tišina.

U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na kasnonoćnom treningu.

Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda.

Nigdje nema nikog. I stare austro-ugarske kuće ispucalih i dotrajalih fasada djeluju kao da su napuštene. Grad je napušten. Svijet je napušten.

Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni ljudi u žutim mutnim svjetlima.

Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si nevidljiv.

I promatraš neki sasvim drugi život.

.

Zelena koje nema koje ima

.

Danas poslijepodne na svijetu je bilo proljeće.

U svom originalu.

Samo bez zelene.

Mirisalo je na proljeće (kišom oprani listovi lipe i kestena), čuli su se zvukovi proljeća (muzika iza otvorenog prozora, zveckanje posuđa pri nedjeljnom ručku, vlak koji pod prvim crvenkastim kapima na nebu prolazi željezničkim mostom u smjeru Rijeke), veslači su trenirali na Kupi, ribiči na malim sklopivim stolicama gledali u rijeku i pušili, nasipom su trčala nasmijana djeca, onako šarmantno dječje prljava (mala blatnjava mrlja na koljenu dječaka, zemlja ispod noktiju, lagano zamusana djevojčica s pletenicom koja jedva primjetno popušta).

Desno, na klupi pod kestenom, sjedili su starci i pričali, dok je iza susjedne zgrade asfaltom tekla zapjenjena voda - netko je prao automobil.

Ispred, na klupi pod kestenom, sjedile su djevojčice i listale časopis, dok su dječaci na biciklima pokušavali voziti na zadnjem kotaču po mekoj zemlji kupskog šetališta.

Lijevo, na klupi pod kestenom, djevojka s crnim starkama, svijetloplavim trapericama i majicom neke grupe, sjedila je u krilu dečka poluduge valovite kose, s licem ušuškanim u njegov vrat i pogledom prema drugoj obali na kojoj je debeljuškasti čovjek srednjih godina šetao psa, njemačkog ovčara, i povremeno mu bacao dugačak štap.

Nad kućama je bilo blijedoplavo nebo.

Cijeli svijet bio je od proljeća, samo nije bilo zelene.

Cijelo jedno proljeće bez zelene.

Bilo je u tome nešto beskrajno lijepo, nešto lagano tužno.

Možda tako izgleda na dalekom sjeveru, kada danja svjetlost traje do ponoći i kada u tu ponoć šetaš popločanim ulicama, miriše na olovno more i netom ulovljenu ribu, a zrak onako čudno svjetluca.

I uhvati te neka sasvim lagana tuga, za koju ne želiš da prođe, barem ne odmah.

Lijepotuga. Srećotuga.

Cijeli dan je od proljeća, samo nema zelene.

Cijeli dan je od proljeća i iako je nema, sve je zeleno.

.

.

.

 

Starim autobusom u inozemstvo
http://neugodnogostovanje.blogger.ba
21/01/2007 19:17