Starim autobusom u inozemstvo

12.02.2007.

Gradovi (4/15): Tuzla

.

.

.

Gradovi (4/15): Tuzla

.

.

- Mirišeš na more. Cijela ova noć nekako miriše na more - rekla je Valentina, neke davne ljetne večeri, u jednom ratu, na jednom napuštenom autoputu, dok smo gledali kako mrak pretvara izrešetane zidove, napukle prozore i izgorjele krovove našeg grada u sjene. Sjene koje su nalikovale na svijet kakav je nekada bio.

Ponekad noću, Valentina je sjedila na autoputu, walkmanom se štitila od puškaranja u predgrađu i činilo joj se da vjetar donosi miris soli s ne tako daleke morske obale.


***

Kada netko spomene Tuzlu, prvo na što ću pomisliti nije ono što je najvažnije. Naime, prvo ću se sjetiti petog razreda osnovne škole i igre asocijacija u školi. Učiteljica je rekla "sloboda", a ja sam kao pravi nogometni fanatik odmah rekao "tuzla". Nakon toga učiteljica me zamolila da nastavim i išlo je to otprilike ovako: tuzla - sol - more - plavo - kosa - pletenice - kifle - slano - sol - tuzla.
Ispalo je da Tuzla zatvara krug kako god da okreneš, baš kao što će kasnije postati neizostavno vezana za neke ključne stvari kao što su ljubav, prijateljstvo, dobrota i smrt.

U našoj ulici igrom slučaja, baš u dvije susjedne zgrade, bile su dvije tuzlanske obitelji.
Prvi susret s Eminom imao sam kao šestogodišnji klinac, neposredno pri doseljenju u ulicu, kada su djevojke igrale štrofova, a njoj je netko zadao da me poljubi. Pobjegao sam glavom bez obzira, no unatoč tome upravo je Emina, za jedno tri glave viša i za jedno pet godina starija od mene, postala moja prva simpatija.
Bilo je ljeto, sunčano i opušteno, kada me mama zagrlila uz velik osmijeh, kada sam joj napokon pokazao tu svoju prvu simpatiju.

Armin je, pak, bio najbolji "veliki dečko" u ulici. U hrpi zlostavljača koji su nam rušili tvrđave od snijega, zaključavali nas u podrumu, koristili nas kao priručne robove i slično, Armin je bio jedini koji nas je branio i kad je on bio vani stariji dečki nas nisu dirali.
Bilo je ljeto, sunčano i opušteno, kada smo sjedili na zelenoj ogradi, a Armin je prošao pored nas s crvenim očima. Toga jutra umrla mu je mama i u našim dječjim životima oblikovala se prva svijest o smrti.
Puno kasnije, njegovi i moji roditelji bit će veliki prijatelji, a njegov tata Omer pričat će mi ponekad o Tuzli, baš kao što ćemo svi skupa pričati da jednom moramo otići tamo.
Kada Omer umre, naglo i neočekivano, usred rata, ali ne od rata, pokazujući nam tako da negdje iza svega toga još uvijek postoji neki običan svijet, Armin će prvo nazvati mog starog i privatna tuga tog će sivog jutra izbrisati zvukove granata i stvoriti neko davno ljetno jutro, s dječakom s crvenim očima i danima u kojima se ljudi još znaju osvrtati na nečije sasvim osobne tuge.
I slučaj će htjeti da kada umre mama, prva osoba koju brat i ja ugledamo po izlasku iz stana bude Armin. Pitat će "kako je mama?", samo da mu se riječi zamrznu na usnama prije nego što ih izgovori do kraja.

Još kasnije, bilo je vrelo ljeto i bio je rat i u Karlovcu se igrala predstava-mjuzikl "Peace Child". Djeca i mladi iz karlovačkog kazališta s tom su predstavom prošli pola svijeta, riječ je o nečemu nevjerojatno upečatljivom i dirljivom i ponekad mi je žao što nakon rata više nikada nisu odigrali tu predstavu.
Prije nego što sam krenuo na predstavu koja je organizirana na jednom velikom košarkaškom igralištu na otvorenom, pogledao sam početak dnevnika.
Toga dana, u Tuzli je sedamdesetero i više mladih stradalo od granata.
Toga dana, "Peace Child" odigran je i za Tuzlu, svi posjetitelji znali su za to što se dogodilo i kada se prva djevojka popela na željezno stepenište, u mraku, s upaljenom svijećom i počela tiho izgovarati imena djece poginule u ratu, u grlu se pojavila neka velika knedla, tako da više nikada potpuno ne nestane. Povuče se, ne osjetiš je po par godina, a onda netko u nekom trenutku spomene Tuzlu i nema šanse da se prvo ne sjetiš "Peace Child" predstave i one knedle, koja u tom trenutku odmah ponovno iskoči.
Onda se ipak sjetiš Armina i njegovog tate i toga da će, što god svijet izmislio, baš uvijek biti i dobrih ljudi koji valjda čitav život idu po svijetu i s našim knedlama u grlu, ali ih nose s osmijehom od uha do uha i iskrama u očima. Iskrama od kojih nekako postaneš sretan, kao kad je noć i umoran si i sve te boli dok hodaš kroz sparinu i jedva čekaš da dođeš do kuće, a onda u visokoj travi ugledaš krijesnicu i nasmiješ se u toj noći, široko i iskreno kao dijete.

 

Ponekad noću, sjedim na zelenoj uličnoj ogradi, promatram zaspalu ulicu i u zraku se iznenada pojavi miris soli.
Ako zažmirim, u glavi mi se počinju ocrtavati skice grada koji nikada nisam vidio.

.

Slijedeći post: Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

 

07.02.2007.

Gradovi (3/15): Krk

.

Krk: Zora u napuštenom svijetu

.

Sanel je bio basist u mom prvom bendu. Bili smo djeca i bilo je to još prije rata, a naše prve snimke sastoje se od njegovog električnog basa, Zlajine akustične gitare po kojoj nabija kao konj da se barem malo čuje kraj basa i mene koji se dernjam kao manijak.
Bilo je to jedno opušteno vrijeme, s ulicama punim djece, s noćima koje su se razlijevale parkovima i rijekama nasmijanog grada i s jutrima koja mirišu na slana peciva, riječno bilje i koprive, te pomalo ofucane ali još uvijek jarkožute teniske loptice.
Kasnije je došao rat, bend je postao vrlo popularan u lokalnim okvirima, ali Sanel više nije pripadao ni bendu ni okvirima, već Kanadi.
Prije par godina, usred najsunčanijeg ljeta, vraćao sam se iz grada i ugledao ga kako prolazi alejom lipa kod Žečea, tamo gdje je kad smo bili klinci jednom ispao vlak.
Dok smo stajali i pričali bilo je kao da sam se vratio u neko drugo vrijeme, kao da smo opet dječaci i pričamo o prvim gimnazijskim danima ili dogovaramo probu za sutra.


U tom drugom vremenu, na more sam uvijek išao na Krk.
Bio sam u mnogo mjesta na tom otoku, ali kada ga netko spomene ja uvijek prvo pomislim na Punat, mjesto u kojem sam redovito odlazio s roditeljima i bratom sve do negdje petnaeste godine života.
Punat je i mjesto jednog od najčudnijih događaja u mom životu, imao sam negdje 11-12 godina i šetao sam prema središtu mjesta i razmišljao kako je dosadno i kako bi bilo super da se pojavi netko iz ulice, recimo Crijevo. Stvar je u tome kako je Crijevo svake godine cijelo ljeto provodio u mjestu u kojem je imao vikendicu i baš nikada nije išao nigdje drugdje, niti je ikada išta slično spomenuo. I baš u trenutku kada sam pomislio "jebote, da je bar Crijevo ovdje" pojavio se baš on, mlatarajući nekim koferčićem i hodajući korak-dva ispred mame i bake.

Ipak, najupečatljivija uspomena s Krka ipak je godina 1992. i Šilo. Točnije, koncert Daleke Obale u Dobrinju na koji smo svi otišli sa starcima, a onda ostali sami dugo poslije koncerta i vraćali se pješice do Šila. Bila je to jedna od onih stvari koje naizgled nisu ništa posebno, ali kad ih, recimo, vidiš u nekom američkom filmu, misliš si "jebote, zašto mi nemamo tako kul djetinjstvo, kul prijatelje ili kul događaje". Hodali smo satima po otočkim cestama, asfaltom i makadamom, išli zajedno, odvajali se u grupice, ležali na travi i pjevali, sjedili na kamenju i igrali krug istine, a kako je vrijeme prolazilo šetali smo sve sporije.
Bila je to večer u kojoj se nije dogodilo baš ništa posebno, ali kad sve sve to "ništa" sabere ispala je možda i najljepša večer naših života.
Sa svitanjem zore ušli smo u malo seoce nadomak Šila, kamene uličice bile su posve puste, prozori su bljeskali crvenom bojom neba, mirisalo je na lavandu i opet je bilo kao u nekom američkom filmu, kao u onom trenutku kada shvatiš da strašno jako voliš te ljude, ali da sada život ide dalje i da se vjerojatno više nikada nećete sresti.
Toga dana, u predvečerje, spremali smo stvari u auto, polako su počinjali cvrčci, miris lavande bio je još izrazitiji, čuo se šum mora, a s radija u autu zasvirala je "Sealed with the kiss", ljigava pjesma Jasona Donovana, koja je u tom trenutku nekako savršeno odgovarala osjećaju.

A Punat?
Punat je puno toga.
Punat je Dino koji je bio malo stariji i nas klince svake godine strašio novim glupostima, bili to špijuni i kriminalci u sumnjivom crnom mercedesu, duhovi u apartmanu broj 14, ili starac u lokalnoj konobi koji je nekada bio plaćeni nindža ubojica.
Punat je Maja kojoj se baš s nekim hodalo, pa je onda bila s Mislavom, onda s njegovim bratom Karlom, pa je onda Mislav nagovorio Karla da je ipak ostavi, pa sam ja rekao "dobro, meni nisi brat", pa je Maja bila i sa mnom, sve dok nije rekla "ajmo sad plesat", na što sam ja zaključio da mi je ipak žao Karla.
Punat su nogometne utakmice sa Šveđanima iz obližnjeg kampa, žuti "polo" koji je najbolji žuti sok u povijesti žutih sokova, prve gole grudi u koje piljimo na nudističkoj plaži uz stručne rasprave jesu li bolje "onakve ko od Samanthe Fox" ili "male špičaste", prvi večernji izlasci bez roditelja, ono popodne u kojem je nestao moj šestogodišnji brat (a zapravo samo otišao nekom klincu u apartman i njegovoj mami rekao da naši starci znaju za to)...
A Punat je zapravo i janjetina u Gračacu, Plitvice, Rastoke, osjećaj mučnine u autu, kaseta Romana Butine, potamnjela koža, miris vlažnih ručnika zamrljanih kremom za sunčanje, brujanje automobila na praznim kordunaškim putevima u kasno poslijepodne i prvi pogled na moj grad s brda.


Punat je neko drugo vrijeme i zato i nije čudno da više nikada nisam otišao tamo. Nije stvar samo u odrastanju. Stvar je u tome da više nikada ne bi po povratku otišli na tržnicu po četiri porcije ćevapa s lukom. Ne bi, jer nema više mame. Kao što nema ni onog vremena u kojem su stvari blie naivno i dječje lijepe. Pa tako više ne postoji ni Punat. To je sada neko drugo mjesto, koje nema nikakve veze s dječacima i djevojčicama koji kasno navečer, ispod borova, igraju štrofova i smiju se s pomalo zaboravljenom iskrenošću.
Ako ipak odem, bit će to kao ono poslijepodne u kojem sam sreo Sanela.


Slijedeći post: Tuzla: Skice grada

.


05.02.2007.

Gradovi (2/15). Koprivnica

.

Kako sam prije tjedan dana završio na hitnoj operaciji izrazito bolnog gnojnog čira u preponama nisam vas baš u stanju čitati i komentirati kako treba, no obećajem da ću nadoknaditi ;)

.

Koprivnica: Sunčane trake u parku

.

(autor fotografije je Bruno Šimić)

.

 

Kada netko spomene Koprivnicu prvo na što ću pomisliti je Renato, inače razmjerno mirni Renato, koji se u kupeu hvata za prečke od police za prtljagu, podiže noge do prozora i ispušta neke blesave zvukove.
Razlog za takvo ponašanje je u činjenici da smo tog zimskog dana, kao i svakog vikenda, krenuli vlakom za Varaždin, na faks, ali smo ubrzo ustanovili kako je raspored stanica ponešto drugačiji.
Zaključili smo kako idemo u Osijek i nakon početnog šoka to nam je postalo krajnje zabavno.
Međutim, ispostavilo se da smo samo ušli u vlak koji, za razliku od onih nekoliko desetaka koje smo isprobali do tada, umjesto preko Zaboka, za Varaždin ide preko Koprivnice.

Narednog proljeća, kao već iskusni poznavatelji svih trasa za Varaždin, sjedili smo u kupeu s još par prijatelja s fakulteta, koji su se isprva također začudili neobičnim stanicama, sve dok jedan od njih nije rekao "ma daj ne jebite, pa taj ide prek Koprivnice".
Slučaj je htio da se ja baš u tom trenutku trgnem iz nekakvog drijemeža, na što je Vojvoda Ivek od Ozlja rekao nešto poput "si ti nor, daj čkomi o Koprivnici, bu se Catcher hitil iz cuga".

U to doba, naime, tema brojnih studentskih kolegija, kao i razmišljanja brojnih prijatelja kako na faksu, tako i u gradu, bila je "Koji kurac Catcher vidi u Koprivnici?".

Renato više nije reagirao ako bismo preko vikenda ostali na faksu, a ja u subotnje jutro uzeo nešto novaca i poručio "idem ja malo do Koprivnice", no ostali su bili krajnje intrigirani.

A u biti, u Koprivnici nije bilo ničeg posebnog. Samo jedan lijepi gradić, koji je u tom trenutku bio moj. I samo moj, jer nitko drugi od 400 studenata prve godine Fakulteta organizacije i informatike nije onuda mlatarao iz čistog mira poput mene.
Prvi puta otišao sam tamo sasvim bezveze, iskreno rečeno očekujući pitomo mjestašce, a našao sam...pa, našao sam pitomo mjestašce u kojem je, međutim, bio pravi gradski centar i to još uvijek najljepši centralni trg kojeg sam vidio u životu.
Ogromni cvjetnjaci, predivan vodoskok, austro-ugarske zgrade koje su nekako postigle idealan spoj očuvanosti i šarmantne zapuštenosti, a na drugoj strani - vrlo lijepi veliki park.

Kao ni danas, Koprivničani ne pokazuju baš puno entuzijazma kada je njihov grad u pitanju, ili je možda riječ o krajnje skromnim ljudima. Tako se na fenomenalnoj stranici
Photocroatia može pronaći između 50 i 200 fotografija gotovo svakog hrvatskog grada koji vam padne na pamet. Od Koprivnice se mogu pronaći točno dvije.
Ako su se Riječanke iz donjeg posta u to doba nasmijale na moje pitanje kuda se izlazi u Rijeci, ipak su se odmah ponudile da me provedu cijelim gradom uz "ma naći će se nešto", te povremenim hvalisanjem ili, pak, posve nepotrebnim isprikama na račun zapuštenosti nečega, iskazale lokalpatriotizam, dvije su simpatične Koprivničanke na slično pitanje umalo umrle od smijeha, a kada sam im rekao da mi je baš super u njihovom gradu ustanovile su kako sam ja prva osoba na planeti koja to misli.


Jednog zelenog i toplog proljeća, sjedio sam na klupi u velikom centralnom koprivničkom parku, dok su kroz guste krošnje probijale sunčeve trake i šarale klupama, bijelim kamenčićima šetališta i lišćem, i promatrao zgodan paviljon u središtu. Postarijeg čovjeka koji je u prolazu upitao sam služi li paviljon još svojoj funkciji, na što me upitao odakle sam.
Proveli smo neko vrijeme sjedeći na toj klupi, ja uživajući u koprivničkom parku, a on pričajući bajke o karlovačkim parkovima kroz koje, to su njegove riječi, "možeš hodati cijeli dan, a da opet ne vidiš sve".
U nekom drugom gradu, s tek navršenih devetnaest, nezamisliva bi bila pomisao da provedem sat vremena sjedeći na klupi u parku sa starcem, no Koprivnica je u to doba imala ulogu potpuno drugačije dimenzije, paralelnog svijeta u kojem sam nalazio sve što sam poželio i u kojem je sve potencijalno bilo zgodno i zanimljivo.

Druge zime, kada me uhvatila uobičajena studentska kriza, kada sam mrzio svaku pomisao na zgradu fakulteta, na stan u kojem se nalazim i na sve oko sebe, te padao u duboku depresiju pri pomisli da me nakon svega ovoga čeka još cijeli život za koji nemam pojma što želim od njega, dugo sam pričao s Jelenom. Jednom, dok smo obarali rekorde u duljini telefonskih razgovora zašutila je i onda posve tiho rekla:
- Zašto ne odeš malo u Koprivnicu? Znaš da si tamo uvijek sretan.

Bilo je to kao da je pored mene, kao da smo u prolazu njene zgrade i u mrklom mraku, sa zamračenim uličnim svjetlima, spuštenim roletnama na svim prozorima i debelim balvanima na ulaznim vratima, dok u predgrađu odjekuju pucnjevi, njene tamnosmeđe oči ipak nekim čudom svjetlucaju kroz noć.

Koprivnica je grad kojeg sam nekada volio. U nekom drugom životu. Njena uloga je okončana i nikada više nisam pomislio da sjednem na vlak i odem tamo. Ipak, kada god čujem ime tog grada, na rubu usana pojavi se jedva primjetni osmijeh i osjetim se kao da usred proljeća sjedim na nekoj klupi i promatram svijet, ne znajući što me čeka, ali pretpostavljajući kako će mnogo od toga biti sasvim lijepo.


Slijedeći post: Krk: Zora u napuštenom svijetu

28.01.2007.

Rijeka

Rijeka: Definicija grada

(autorica fotografije je Nadia Krmar)

.

.

One godine kada je umro Tito, maleni dječak s loptom pod rukom pitao je tatu smije li se igrati ili i on mora poštivati pravila sedam dana žalosti.
Nakon što je tata uz osmijeh rekao da se djeca, naravno, smiju igrati, kišno je poslijepodne proveo u širokom predsoblju nabijajući loptu u zid i bacajući se na nju kao Dinamov vrata Željko Stinčić.
Maleni dječak bio je zaluđen nogometom, pa zato danas nije u stanju razlučiti je li za grad Rijeku prvi puta čuo zahvaljujući istoimenom nogometnom klubu, ili onog mutnog jesenskog jutra, s figuricama od plastelina na prozorskoj dasci, vlagom na zidovima i dječjim programom na televiziji, dok je sjedio na stolici, odvajao koru kruha od mekanog dijela i slušao mamu kako mu priča o gradu u kojem je rođena - Rijeci.
U njegovoj otprilike četiri godine staroj glavi, grad Rijeka vjerojatno je dobio sliku grada na puno vode, jer zašto bi se inače tako zvao?
Kada imaš četiri godine, Rijeka je grad iz kojeg dolaze oni koji te vole i oni koje voliš.

Prvi susret, međutim, neće zapamtiti po dobrom. Te godine mama nije išla na more, jer je dječakov mali brat imao tek dva mjeseca, a tata i on išli su s prijateljima u bijelom stojadinu.
Dječaku je muka u automobilu i više baš nikako neće moći izdržati upravo u Rijeci. Sjeća se velike žute zgrade, sjeća se lučkih dizalica, sjeća se brodova i sjeća se kako je mislio da ga ta mučnina više nikada neće proći.
Rijeka je postala grad od čijeg spomena ti postaje nekako čudno slabo, kao da iznenada zrak ispuni ustajali miris unutrašnjosti bijelog stojadina u vrućem ljetu, a trbuh vibrira od preduge i predosadne vožnje.

To će se promjeniti kada će onaj dječak, tek izašavši iz tinejdžerskih godina, prvi puta otići u Rijeku na nekoliko dana. Lokalni list poslat će ga na krajnje dramatičan i veličanstven događaj zvan "Sportske igre Vojne policije".
Tu će se dogoditi nekoliko zabavnih stvari:
1) Pjevač Crvene jabuke, koju sam kao klinac obožavao, a s kojim sam prije par mjeseci radio intervju, vikat će za mnom na riječkom Korzu i zvati me da popijem nešto.
2) Lutajući po Rijeci naći ću se na Zametu, gdje će mi simpatična djevojka na pitanje "kako doći do Korza?" početi odgovarati, a onda zastati i pitati "Čekaj, jesi ti iz Rijeke inače?". Zamisao da neki riječki dvadesetogodišnjak ne zna doći do Korza sa Zameta bit će mi ludo smiješna.
3) Riječanke su krajnje simpatične djevojke, to će se pokazati i kasnije te večeri. Sjedit ću na autobusnoj stanici i živčaniti, sve dok ne naiđu tri djevojke koje ću upitati kako je u ovom gradu moguće doći autobusom do Podmurvica. Krajnje susretljive prema retardiranom mladiću, djevojke će mu objasniti sistem brojeva napisanih na tabli.
- Znam - rekoh - ali sjedim tu pola sata i prošli su svi jebeni brojevi osim tog za Podmurvice.
Djevojke će se nasmijati, a još smiješnije će im biti kada ih upitam kuda se u Rijeci ide van navečer (daje se na znanje da je danas bitno drugačije).
4) Na kraju sam prema Podmurvicama krenuo pješice i tako sam uživao u jednosatnoj šetnji uzbrdicom, unatoč činjenici da sam naletio na nekoliko izrazito pijanih pripadnika Armade koji su ponavljali scene s utakmice šutajući kante za smeće. Taktikom "napad je najbolja obrana" zaurlao sam prema njima "ej, kako smo prošli!?", na što sam dobio odgovor "dobili 2:0!". Podignuo sam šake i rekao "to!!!" i mirno produljio dok su me oni veselo pozdravljali.
Ipak, tada je došlo do krajnje neugodnog događaja nakon što sam naletio na dva dečka kako guraju auto uzbrdo. Idiot kakav već jesam ponudio sam se da im pomognem i nakon što smo uspješno odgurali auto do relativne ravnine, na što su me pridržavajući auto zamolili da im još malo pomognem. Važan podatak u toj priči je da nemam vozački niti ga namjeravam imati, od automobila prepoznajem stojadina, fićeka i peglicu, a od dijelova automobila sasvim dobro znam što je kotač, što su vrata, a što prozori.
- E, ajd molim te enkstepuliraj cerfiguks - rekao je jedan od njih, ili je barem tako zvučalo.
Preglup da im kažem kako o autima znam koliko i o ljekovitim travama na peruanskim visoravnima, tužno sam otvorio vrata i vidio nešto što je sasvim nalikovalo na cerfiguks. Povukao sam ga, na što je mladić rekao "pa da, možeš i ručnu povuć".
Rijeka je postala krajnje zabavan grad.


Kasnije smo se Rijeka i ja družili još puno puta. Sjedio sam na simpatičnom trgu ispred simpatičnog kazališta, gledajući najružniji spomenik u povijesti spomenika, živčano sam žalio što nisam ponio šestar dok su se japanski turisti slikali tako da im baš ja budem u kadru. Gdje god se nađem nađu se i japanski turisti i fotografije sa mnom u pozadini krase mnoge japanske domove, vjerojatno sam tamo neka vrsta božanstva.
Fascinirano sam gledao u pješački prijelaz pored kojeg je prometni znak da je riječ o pješačkom prijelazu, ali i mala strelica kakvom se inače u gradovima označava smjer prema važnijim kvartovima ili lokacijama na kojoj piše "Pješaci", tako da ne može biti baš nikakve zabune, čudi me da nisu stavili i nekakvog vodiča koji će cijeli dan prelaziti cestu tako da slučajni prolaznici znaju kako se doista baš tamo može preći.


Ako me pitate što mislim o Rijeci, reći ću da je to najružniji i najljepši grad na svijetu. Grad kraj kojeg mnogi prolaze i imaju posve krivi dojam, jer zastrašujuće ružni riječki neboderi s vremenom postanu neodoljivo prisni.
Rijeka je definicija grada, sa svim lošim i dobrim stranama gradskog života.
Rijeka je na kraju jedini grad kojeg volim, osim naravno svojeg rodnog grada.
Mnogi su mi dragi, ali samo Rijeku volim.
Zato je ova turneja i mogla početi samo i jedino tamo, u gradu koji kada u njega ulaziš autobusom djeluje kao najružnije mjesto na planeti, a kada zastaneš u šetnji i sjedneš na metalnu ogradu, promatraš nebodere, kafiće, trgovine, automobile, zgodne djevojke, klince u igri, crvenilo neba u staklu prozora, namreškane narančaste oblake i gotovo nepomično more u sjeni lučke dizalice, odjednom osjetiš kako je to jedan od onih trenutaka za koje ne želiš da završe i znaš da bi mogao još satima sjediti i promatrati taj grad i osjećati se dobro, osjećati se sretno i osjećati se lijepo.

U Rijeci sam kao dječak koji sjedi na klupi u parku, praveći se odsutan, a u trbuhu osjećajući ovaj puta slatku mučninu, očekujući da tim putem, kao i svakog dana u to doba, prođe najljepša djevojka u gradu, i ne znajući kako je on s vremenom prebrojao sve pjegice na njenom licu.


Slijedeći post: Koprivnica - Sunčane trake u parku

21.01.2007.

Trenutkovi

.

(autor ove fotografije, pogleda s kojim počinje prvi dio ovog posta, jest Zvonimir Gerber)

Sve si ti sjebo

.

- E meni je ovaj pogled najzakon na svijetu, mogo bi tu stajat satima i samo ovo gledat - kažem, dok idemo u kretenskim zimskim jaknama na +19 i pretoplo nam je.

- Daj ne jebi, nisam ti ja blog - gunđa Marko s pet kila teškom jaknom na sebi i znojnim čelom.

Smijemo se.

- To si uostalom sve ti kriv - opet gunđa.

- Kaj sam ja kriv?

- Pa to s ovim vremenom, cijelo si vrijeme cmizdrio na jebenom blogu da nikad neće doć proljeće - podsjeća me ne prošlogodišnju produljenu zimu.

- Pa kad ga nije bilo!

- Pa evo ti ga sad!

Smijemo se i pritajeno, da ovaj drugi ne vidi, uzdišemo pod jebeno teškim jaknama.

Poslije pričamo o šestarima.

- Kog si zadnjeg htio nabit?

- Neku babu i dedu iz Plaškog.

- Ustašo - kaže i počne se smijat. Plaški je, naime, srpsko selo u Lici.

- Ne jebi, isto bi bilo da su iz Josipdola.

- Komunjaro.

Smijemo se, sada već pomalo s mukom u jebeno toplom popodnevu.

- A kaj je bilo?

- Ma niš, u vlaku. Dođem i u tom kupeu sam njih dvoje i pitam pristojno babu jel oće da joj dignem torbetinu gore, a ona kreštavim glasom veli "neee, fala mladiću, al nismo još jeli". Odmah mi je bilo slabo.

- Hahaha, a kaj su jeli?

- A kaj misliš kaj su jeli, svi sa sela moraju u vlak nosit jebena kuhana jaja. Ovi su imali i faširane šnicle. Zajebi to, sad mi je opet slabo.

.

Zima

.

Raznorazne vakule kažu kako će slijedećeg tjedna bit snijega i hladnoće i svega.

Teško je vjerovat, ali jedne večeri ipak je bila i zima.

Ovako je to bilo:

.

Mrak.

U mraku park.

U parku mrak.

Uglavnom, mrak i park.

Vani ne pada kiša, ali šetalište je nekako mokro, sve je mračno i pusto, kao da na svijetu nema nikoga.

Dolje u šančevima uzdiže se niska magla, jedva se nazire dim nad travom, u noći koja odjednom postaje hladna.

Odjednom, staneš.

U žutim mutnim svjetlima je led. Nad ledom se diže tanka izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz šančeva.

Na svijetu je tišina.

U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na kasnonoćnom treningu.

Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda.

Nigdje nema nikog. I stare austro-ugarske kuće ispucalih i dotrajalih fasada djeluju kao da su napuštene. Grad je napušten. Svijet je napušten.

Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni ljudi u žutim mutnim svjetlima.

Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si nevidljiv.

I promatraš neki sasvim drugi život.

.

Zelena koje nema koje ima

.

Danas poslijepodne na svijetu je bilo proljeće.

U svom originalu.

Samo bez zelene.

Mirisalo je na proljeće (kišom oprani listovi lipe i kestena), čuli su se zvukovi proljeća (muzika iza otvorenog prozora, zveckanje posuđa pri nedjeljnom ručku, vlak koji pod prvim crvenkastim kapima na nebu prolazi željezničkim mostom u smjeru Rijeke), veslači su trenirali na Kupi, ribiči na malim sklopivim stolicama gledali u rijeku i pušili, nasipom su trčala nasmijana djeca, onako šarmantno dječje prljava (mala blatnjava mrlja na koljenu dječaka, zemlja ispod noktiju, lagano zamusana djevojčica s pletenicom koja jedva primjetno popušta).

Desno, na klupi pod kestenom, sjedili su starci i pričali, dok je iza susjedne zgrade asfaltom tekla zapjenjena voda - netko je prao automobil.

Ispred, na klupi pod kestenom, sjedile su djevojčice i listale časopis, dok su dječaci na biciklima pokušavali voziti na zadnjem kotaču po mekoj zemlji kupskog šetališta.

Lijevo, na klupi pod kestenom, djevojka s crnim starkama, svijetloplavim trapericama i majicom neke grupe, sjedila je u krilu dečka poluduge valovite kose, s licem ušuškanim u njegov vrat i pogledom prema drugoj obali na kojoj je debeljuškasti čovjek srednjih godina šetao psa, njemačkog ovčara, i povremeno mu bacao dugačak štap.

Nad kućama je bilo blijedoplavo nebo.

Cijeli svijet bio je od proljeća, samo nije bilo zelene.

Cijelo jedno proljeće bez zelene.

Bilo je u tome nešto beskrajno lijepo, nešto lagano tužno.

Možda tako izgleda na dalekom sjeveru, kada danja svjetlost traje do ponoći i kada u tu ponoć šetaš popločanim ulicama, miriše na olovno more i netom ulovljenu ribu, a zrak onako čudno svjetluca.

I uhvati te neka sasvim lagana tuga, za koju ne želiš da prođe, barem ne odmah.

Lijepotuga. Srećotuga.

Cijeli dan je od proljeća, samo nema zelene.

Cijeli dan je od proljeća i iako je nema, sve je zeleno.

.

.

.

 


Noviji postovi | Stariji postovi

Starim autobusom u inozemstvo
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151658

Powered by Blogger.ba