Starim autobusom u inozemstvo

15.01.2007.

Narančasti kamperski šešir

.

(pogled na kafeteriju, Koranu i slap pod turbinom, autor fotografije je Zvonimir Gerber)

.

U mali grad ponekad svašta stane.

U ovaj, recimo, stanu četiri rijeke.

Najvažnija od njih je Korana, a pogled na ovu fotografiju neizostavno otkriva brojne druge slike mjesta koja su se natisnula u starom središtu grada, tako da ih dok stojiš na turbini i gledaš prema slapu osjećaš na leđima, kao kad si sasvim malen i gledaš prema rijeci dobro osjećajući kako su iza tebe mama i tata u čijim očima su već stvorene uspomene na ovo mjesto, one koje ti tek počinješ stvarati.

Dakle, okrenut si leđima...odmah iza tebe je:

.

Kafeterija, hotel, mjesto pod drvom

.

Na terasi kafeterije duge su smeđe drvene klupe. U mnogima su urezani potpisi, na radiju svira "Nekako s proljeća", u zraku se miješaju zvonki zvukovi djevojačkog smijeha i zveckanja leda u čašama s kokakolom.

Vani je mrak, ljeto miriše na travu, žuti reflektori obasjavaju slap, pored tebe su ljudi koje voliš, s kraja turbine čuje se šuštanje slapa, svijet je nasmijan.

Na terasi hotela sjede gosti, neki domaći, neki strani, naručuju roštilj, piju vino i slušaju neki jazz band.

Tamo pod drvom, tamo gdje uvijek stavljate ručnike kad dolazite na kupanje, sjedi grupica s gitarom, miriše na kremu za sunčanje, vodu i mekane vlažne breskve.

Svijet je posložen točno onako kako treba biti i teško je povjerovati kako ćeš godinu dana kasnije zastati kraj hotelske terase, vidjeti čelične žice kako vire iz kamena razrovanog granatama, a tamo malo dalje, kod kafeterije, vidjet ćeš sedamnaestogodišnju djevojku leđima okrenutu rijeci. S crnim starkama stoji na tu i tamo polupanim ciglenim pločama i gleda u daskama zakucana vrata i prozore i pomisliš nekako da je to najtužnija scena na svijetu.

U zraku se osjeća miris njene žvakaće gume s okusom jagode, svuda uz rijeku sjede, leže ili poput kipova, zagledani u tko zna koju točku, stoje ljudi, tisuće izbjeglica iz Sanskog Mosta i Prijedora, obala je prljava i puna smeća, samo je rijeka neobično plava, poput mora, još ljepša nego inače, s namreškanom površinom od laganog povjetarca koji jedva vidljivo pomiče krošnje jablanova na drugoj obali.

.

Stojiš dakle i gledaš prema rijeci. Da okreneš glavu malo desno i pogledaš iza sebe, vidio bi njen rub:

.

Gimnazija

.

Kad pomisliš na Gimnaziju, obično pomisliš na maglovita jesenska jutra, oblačiče pare iz usta zabijenih u šalove, šuškanje mokrog lišća pod nogama, miris hrenovki u pecivu u školskoj kantini i zamagljene prozore na prvom katu, kraj kojih stoji neki dečko i sasvim nesmotreno piše prvo slovo njenog imena, sve dok ne shvati gdje je i onda brzo nastavlja i ispada nešto kao "Mrzim školu", "Marko je gej" ili "Motley Crue rules" iako je u životu čuo samo jednu pjesmu od njih, a i to nije siguran je li baš njihova ili od Sonic Youth.

Ljeti Gimnazija ne postoji, postoji samo žuta zgrada iza čijih se prozora skuplja prašina na zelenim klupama i njen rub. Rub krova na koji ponekad sleću ptice, u nenadjebivo lijepom i mirnom sunčanom poslijepodnevu. U kojem ti ne preostaje ništa drugo nego da se osjećaš dobro i sretno i razmišljaš što ćeš sve raditi navečer i negdje sasvim duboko u sebi misliš "jebote, kako je život lijep".

.

Na kraju, još malo više desno je ulica. Postoje mnoge ulice, ali kada god netko spomene tu riječ ti ćeš uvijek prvo pomisliti na nju, iako konkretno u njoj nisi nikada živio.

.

Osunčana ljetna ulica

.

Nju zato, ponekad, sanjaš.

Nije čak ni da sanjaš, razmišljaš o njoj i sjećaš se stvari koje se nikada nisu dogodile, ali su ipak u tvom sjećanju stvarne i istinite, kao skup svih onih stvari koje su se dogodile u nekom zaboravljenom vremenu.

Dogodi se to u onom trenutku prije nego zaspiš, ili ponekad odmah nakon buđenja.

Zamišljaš tu ulicu, koja vodi od Gimnazije, pored malih starih kućica, dugačkog crvenog nebodera s njenim prozorom, ribarske kuće, benzinske stanice i svega toga. Ljeto je, rano poslijepodne i ulica je osunčana, pusta i sasvim malo prašnjava.

U autu ste, na mjestu suvozača je mama, zamišljena, ali s osmijehom u kutu usana koji govori da je sretna, iza ste ti i još sasvim mali brat koji se igra figuricom Masters of the Universe, a vozi tata, s narančastim kamperskim šeširom.

Vozite jako polako, pored ceste je rijeka, ponegdje pusta obala, ponegdje prepuna kupača, pored ceste su i kuće, zgrade, starci koji puše na klupama ispod gustih zelenih krošnji, djeca koja trče u nekoj svojoj igri, miriše na kavu i lubenicu u onom trenutku kada je napokon raspolovi najveći nož u kući, s otvorenih prozora čuju se prijenosi nedjeljnih nogometnih utakmica, vrata na kućama su širom otvorena, miriše na zapršku, dugačke domaće rezance i pečeni krumpir. Još malo dalje, u smjeru jakog sunca, žmirkaš i gledaš sjene preplanulih radnika koji grade novi autoput, u nosnice ti ulazi miris vrućeg katrana.

Vozite i ne stajete, sve dok se ne nađete u vašoj ulici. Dvorišta su otvorena, ljudi su nasmijani, dobacuju jedni drugima, dovikuju se, ulica je posipana murvama i zgnječenim višnjama, s Korane se čuje prskanje vode, dječji smijeh i zveckanje pivskih boca iz gustog hlada razlistalih lipa.

.

U onoj ulici vrijeme je stalo.

I ako se nađeš u njoj u nekom sunčanom ljetnom poslijepodnevu, dok je pusta i pomalo prašnjava, dovoljno je zažmiriti.

Zrakom će se raširiti miris kave iz širom otvorenih vrata okolnih kuća, čut će se zvukovi s rijeke, a pored sebe osjetit ćeš polagani i jedva čujni prolazak starog automobila kojeg vozi nasmijani čovjek s narančastim kamperskim šeširom, u tom nekom davnom svijetu u kojem su postojali neki dragi ljudi koji su znali kako biti sretan i zbog sasvim trivijalnih stvari poput onog trenutka u kojem se čuje prigušeni zvuk lomljenja i cijeli život zamiriše na netom raspolovljenu lubenicu.

.

 

 

04.01.2007.

Zimsko poslijepodne. Onako. Kad pomalo naginje na sumrak.

.

(jezerce/"bara" u karlovačkom kvartu Novi Centar, autor fotografije Branko Rožman)

.

- Jel se zaledila bara - pita Bane, onako da čovjek ne zna zajebava li se ili pita ozbiljno.

- Kaj bi se išo klizat - pitam. Ili kažem. Ili nešto.

Smijuljimo se bezveze, iako ništa nije smiješno. A, opet, nama je sve smiješno, budući smo debili.

Onda se sjetim kako je Lero, brat Poglavice Jakova, jedne davne noći dok smo mi pored bare pričali o nečem sudbonosnom poput toga hoćemo li sutra u kino, u šumu ili sagradit tvrđavu od snijega, otišao na sredinu bare i počeo kao idiot nabijat s kamenčinom po ledu.

- A daj ga vidi - rekao je Zoka i počeo se smijat.

- Jebe mi se, nek upadne - bez imalo bratske ljubavi rekao je Poglavica Jakov, ali onda smo ga podsjetili da Indijanci poštuju mentalno zaostale, pa mu je ipak viknuo nešto poput "kretenu, dolazi ovamo, ubit će te mama ako se utopiš".

Uglavnom, bara je zapravo malo jezero usred neboderskog naselja. Navodno i vrlo čisto, jer jedan tip kojem kad pokažeš komarca može pričat sedamnaest godina o tome tvrdi kako u njemu žive neke biljke i male životinjice koje uspjevaju samo u super čistim uvjetima.

*

I tako.

Jezerce se prije stalno ledilo, ali prije je i zima nalikovala na sebe, pa bismo nakon ručka, dok se kratko poslijepodne već lagano počinjalo pretvarati u sumrak, prema njemu išli kroz škripavi snijeg, bacajući usput grude prema udaljenom drveću i onda se praveći kako smo gađali baš to stablo koje je gruda pogodila. Još bolje bi bilo kad gađaš neko drvo pet metara dalje, a gruda prođe milimetar od nekog skroz drugog stabla i onda ti kažeš "ijooooo!!!!!" uz facu nogometaša koji je promašio odlučujući penal i dođe i tebi žao kako si za dlaku promašio drvo koje uopće nisi gađao. Onda svi misle kako ti super gađaš, a ne kao oni, koji se samo prave da su baš to gađali, a zapravo....dobro, shvatili ste.

Kako bi se približavali zvuku struganja klizaljki po zaleđenoj bari, netko bi se sjetio razdoblja kad su se "zgrade kod bare" tek gradile i kad smo kao klinci jednoznamenkastog broja godina trčali po gradilištu i barakama, sve dok Crijevo nije pao s jedne od njih.

Onda bi, taman na cesti, netko, obično Kic, počeo imitirat Crijeva iz tog dana, kad se s krvavim ustima i vrišteći bacio na nekog fiću i šokiranom i isprepadanom vozaču zaurlao "vozite me u bolnicu!!!! umirem!!!!". 

Dobro, tad se zbilja i razbio, ali i inače je bio sklon razbijanju i paničarenju, pa je sasvim uobičajena scena neka u kojoj mi, recimo, idemo pored ograde tvornice "Velebit", a Crijevu zapne prst na žicu i poreže se do krvi.

Onda panično pita jel se može od toga umrijet, pa se Poglavica Jakov sjeti tetanusa, netko drugi sepse, netko treći ih smiruje i govori kako će mu vjerojatno samo odrezat prst i na kraju priča završava tako da Crijevo s ranjenim prstom u zraku urla i trči doma.

*

Na zaleđenom jezercu tada je znalo biti i po stotinjak dječaka i djevojčica, pa je zapravo vrlo čudno da led nikada nije popustio. Događalo se to samo uz obalu, tako da se smočiš samo do koljena ili eventualno do pasa, a svojevrsni rekorder je izvjesni Obradović koji je jednog poslijepodneva upao čak tri puta i svaki puta otrčao doma i vraćao se sa suhim hlačama.

Međutim, svakog poslijepodneva barem bi se jednom čuo zvuk pucanja leda. Nikada nije posve popustio, ali taj zvuk krckanja koji se odbijao od okolnih nebodera i širio se, uvijek bi nas sve dobro isprepadao.

Na jezeru su se djevojke uglavnom klizale baš s klizaljkama, dok smo se mi zaletali u baksama i tako se otklizavali "tko će dalje". Možda je netko od dečki i imao klizaljke, ali je dobro znao da mu onda ne gine vječni nadimak Curica, Virtuozni ili Nježni, pa se nije usuđivao pojavljivati. To se, doduše, promjenilo kada je jednog dana prema bari dolazio Hrvoje s klizaljkama preko ramena, na što je Kic skoro pao od smijeha, ali smo se onda uozbiljili zato jer je u drugoj ruci držao i pravi hokejaški štap i još praviji hokejaški pak.

*

*

*

- Koji je ovo jebeni kurac? Labirint za patke? - dere se Bane svojim medvjeđim glasom, dok stojimo kraj jezerca koje su nešto kao krenuli uređivati i sad zbilja trava izgleda kao labirint za patke. Jasno, nema šanse da je zaleđeno, zima ionako više ne postoji.

- Ne gledaj u taj prozor - okreće se meni i smijemo se.

- Odjebi - kažem ja i tek tada postajem svjestan prozora.

- Zapravo, u koji da ne gledam, ha? ha? ha? - pitam i okrećem se u oba smjera, kako prema Nikolininom u koji sam gledao one zime prije rata, tako i prema Jeleninom u koji sam gledao prve ratne zime.

- Da, pa sad ti je vrijeme da zbariš nečiju mamu - kaže Ivo uz blentavi cerek, aludirajući na činjenicu da su Nina i Jelena sestrične.

- Tko vam je kriv kaj ste gejevi - poručujem.

- Pa zato nas i voliš - smije se Bane, dok nebo postaje crveno, a patke s jezerca poleću u nekom nepoznatom smjeru.

*

*

*

- Jel se zaledila bara - pita Bane, dok sjedimo duboko unutar velikog srednjeg ulaza, smrzavamo se kao idioti i povremeno se trzamo kad padne negdje blizu.

- A ko će to znat - kažem.

- Crijevo - pokazuje Kic i odjednom to djeluje kao nešto najsmješnije na svijetu. Pomisao na Crijeva kako trči prema bari pod granatama da vidi da li se zaledila tjera nas na histeričan smijeh u jebeno sivom zimskom ratnom poslijepodnevu, toliko glasan da jedna od susjeda izviruje plašljivo iz podruma, ne bi li vidjela nije li možda do ulaza došla grupa izrazito veselih četnika.

I tako.

Sjedimo, smrzavamo se i pričamo o prošloj zimi koja djeluje kao da je bila u doba Sumerana ili tako nešto. Poglavica Jakov je negdje na ratištu, Lera mama ne pusti van, Obradović se upisao u četnike, a Crijevo je jedini čovjek uz Hrvoja Hitreca koji voli seriju "Smogovci u Domovinskom ratu".

Sjedimo poredani na stepenicama, ne znajući što bi drugo radili.

- "S one strane ulice, stanuju djevojčice, kojima kojima, miriše koža" - pjeva Bane i smiješno klima glavom lijevo-desno, u čemu se pridružujemo i na trenutak nam se čini kao da smo zbilja u nekom drugom vremenu, u nekom vrućem ljetu, sjedimo na zidiću i promatramo lagano obučene djevojke kako zalaze u šminkerske kafiće držeći pod ruku nekakve papane.

Onda se čuje avion i nitko isprva ne reagira.

Onda se sve zatrese, kroz zrak bruji zvuk nekakve lomljave, odbija se od okolnih zgrada i širi se svijetom.

- Puca led - kaže Bane i, odjednom, to zazvuči kao nešto najtužnije što je itko ikada izrekao.

.

 

 

 

01.01.2007.

10,9,8....

.

(Gajeva ulica u Karlovcu, autor fotografije Branko Rožman)

.

10

.

Stan je malen, vlažan i miriše na drvo namočeno ljetnim pljuskom.

Širom otvorenih očiju, dječak leži u svom krevetu, dok u malom dnevnom boravku nasmijani ljudi glasno odbrojavaju sekunde i u ponoć jedni drugima čestitaju novu godinu.

Kada se otvore vrata, dječak sklapa oči i pravi se da spava.

Osjeća mamin poljubac na obrazu, a odmah potom lagano ga zaškaklja tatino neobrijano lice i sasvim se lagano namršti.

Oni misle da to radi u snu i kroz zatvorene oči dječak vidi njihov osmijeh u sobi punoj mraka.

.

9

.

Kada, godinu dana kasnije, dječak otvori oči u novogodišnjem jutru, pojurit će da što prije navuče šlapice i odjuri u kuhinju da vidi poklone pod borom.

Tek onda primjećuje da je mama u sobi i da u naručju drži nešto što će jednom postati njegov brat, a sada je još uvijek neformirana mala beba koja samo dreči i spava.

- Ej, a jel znaš šta se dogodilo po noći - pita ga mama.

On odmah shvaća, trči do prozora i podiže zelenu platnenu roletnu.

Vrt je prekriven dubokim snijegom, pahuljice još uvijek padaju i pas se igra s njima, skačući po dubokoj bjelini koju ne uspjeva u potpunosti shvatiti.

Kasnije, dječak odmata poklone, nadajući se kako u nijednom od njih nije vesta, čarape ili neki sličan konfekcijski predmet.

.

8

.

U novom, većem i prostranijem stanu, i društvo je još veće.

Opuštena i nasmijana lica izmjenjuju se u sjećanju kao isprekidane stare filmske trake.

U ponoć ljudi se doista iskreno vesele i pomalo glupavo i naivno vjeruju u još bolju i ljepšu godinu.

Desetogodišnje dječake i djevojčice ljubakanje i čvrsti zagrljaji odraslih uglavnom živciraju i jedva čekaju da krenu na otvaranje poklona ili bacanje petardi s balkona.

Ne postoji niti jedan način da znaju kako je naivna radost i uvjerenje njihovih roditelja da će naredna godina biti posebno dobra i lijepa uzrok najiskrenijim željama koje će im ikada u životu netko izreći.

.

7

.

- Ajd sad svi odjednom bacite petarde - kaže Crijevo, dok u silvestarsko predvečerje stojimo pored zelene ograde.

Petnaestak dječaka sa zadovoljstvom sluša njegovu molbu i crveni sumrak prekriva gusta zavjesa dima.

- Touch me, touch me, I wanna feel your body - pjeva Crijevo u tom dimu, glumeći svoju prvu ljubav, Samanthu Fox, na čijem je zagrebačkom koncertu bio s mamom prije nekog vremena.

Smijemo se.

Crijevo zastaje i duboko udiše dim nastao pucanjem petardi.

- Miris Nove godine - kaže.

Smijemo se.

.

6

.

Danas bi to bila druga priča, no u nekom davnom zaboravljenom svijetu, činjenica da živimo u prizemlju, u prvom stanu u ulazu, nije predstavljala problem.

Mama je sa zadovoljstvom radila cedevitu ili razrijeđivala sirup od naranče djeci koja bi umorna i žedna od cjelodnevnog trčanja dolazila na najbliža vrata.

Za Novu godinu, u ponoć bi se otvarala vrata, kako bi svi susjedi znali da mogu ući da čestitaju, probaju kolače, popričaju ili jednostavno zasjednu, u onoj istoj blesavoj i neodoljivo lijepoj nadi kako najbolje godine tek dolaze.

Ipak, ni ona vjerojatno nije očekivala da će 31. prosinca te godine na njena vrata zakucati Crijevo s kasetofonom.

- Teta, mi smo nabavili jako puno petardi i jel bi mogli mi stavit ovaj kasetofon na vaš balkon tako da se snimimo kako pucamo.

Kaseta još uvijek postoji.

.

5

.

Prvi puta novu smo godinu čekali sami u Prostoriji.

Prostorija je bila namijenjena sastancima kućnog savjeta, ali te godine dozvolili su nam da slavimo u njoj.

S netom probuđenim hormonima.

- Gle Zdenke jebote, baš joj paše ime - kaže Zoka dok sjedimo u nekim starim foteljama, mrtvi pijani od čaše i pol vina.

- Šta? Zašto? - pita Catcher, kreten.

- Pa gle joj sise.

- Šta Zdenke bi kao trebale imat velike sise?

- Pa ne, al to je onaj sir, jel tako? Zdenka sir, kužiš? - uporan je Zoka.

- Kakve veze imaju sir i sise?

- A baš ja znam.

.

4

.

- Ti...jel tebi ovo bio prvi poljubac - pitao me Zoka dok smo išli oko zgrade i povremeno bacali petarde.

- Aha - rekao sam i sagnuo glavu kako ne bi lupio u jedan glupi balkon koji je niži od svih balkona na svijetu.

- I kak ti je bilo?

- Pa, ne znam, odvratno.

- Jel da!?

Da ne bi bilo zabune, nismo se Zoka i ja poljubili.
Ne, on je poljubio Zdravku, a ja Marinu. Cijela priča je totalno komplicirana, kako to obično i bude kad imaš 13-14 godina. Jer, izvjesni Saša je bio zaljubljen u Zdravku, a izvjesni Dino u Marinu. Mi smo, pak, bili sigurni kako je Zdravka zaljubljena u mene, a Marina u Zoku.
Ali je bilo obrnuto. Dino mi je, doduše, bio prijatelj, ali kako ga ona očito nije tangirala ni pet posto, a još se nijednom do tada nisam poljubio...eto, nitko nije savršen.
I tako je ona ubacila jezik u moja usta, bilo je neopisivo odvratno, ali što sad.

.

3

.

Bili smo disidenti.
Dinotov problem je bio što je od početka bio "onaj kojeg svi zajebavaju".
Ali je bio dobar dečko.
I onda, kad su The Faceri u našem društvu rekli da ove godine ne može čekati s nama, to nekako nije bilo fer. Imao sam tek petnaest godina i još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. Bilo je to neko drugo vrijeme, prije ratova, ubijanja, granata i svih tih zabavnih stvari. Živjeli smo prilično sretno, bili smo zdravi, nismo bili gladni i, zapravo, bili smo bezbrižni kako više nikada u životu nećemo biti.
I zato još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan.
I tako.
Tu godinu, Zoka, Marko, Ivan i ja čekali smo na drugom mjestu. S Dinom.
Prvi puta u životu shvatio sam da je biti dobar ili loš stvar izbora.
I, znao sam da smo te zime, iako smo još bili klinci, izabrali puno više od mjesta dočeka

.

2

.

- Zagrli me, strah me je - rekla je Ivana u potpuno mračnom Dinotovom podrumu i privila se uz mene, tako da sam poprilično dobro mogao osjetiti njene grudi zbog kojih je dobila zabavni nadimak “Karlovačka industrija mlijeka”, to jest Kim.
To što na kraju nije bilo ništa posebno osim malo maženja i ljubljenja je bilo zbog Jelene, iako uopće nismo bili par, a ne zbog Švabe koji mi je možda predstavljao nešto onda u miru, a sad mi je bio totalno nebitan.
- Lupit ćeš me? Jebote, sad me strah. Smisli nešto drugo kretenu, baš mi tvoja šaka sad predstavlja posebnu opasnost - rekao sam i ostao sjediti, iz principa i dalje grleći Ivanu koja ga je, istina, ostavila prije nekih godinu dana, ali on to još nije uspio shvatiti.
Moji dečki su ustali, njegovi dečki su ustali, ja sam i dalje sjedio, Švabo je i dalje stajao nada mnom i rekao “mi ćemo se još vidjet”
- Jebote, kaj ti to znači? Sad me vidiš! Ako oćeš, sjedi i uzmi pivu, ako nećeš jebiga, odjebi.
Uglavnom, onda su europski promatrači s obje strane počeli naricat o tome kako je rat, kako se nećemo svađat, kako smo svi Hrvati (Zoka je rekao “ja nisam” i to mi je bilo baš smiješno, pa sam htio i ja to reć ali sam se sjetio da ja jesam Hrvat pa bi bilo glupo, nego sam rekao da nije ni Petar, a to je bilo svima smiješno osim njemu, pa je bezveze davio s tim kako je on Crnogorac ali katolik, kao da me to uopće zanimalo).
I tako smo se pomirili svi skupa.
Onda je došla ponoć, pa smo izašli van pucat petarde. Zapravo htjeli smo izać, ali je Tihana zalupila vrata i nije nas puštala nekih pet sekundi koliko je trebalo da slomimo njen žestoki otpor, što je bilo sasvim dovoljno da odjekne jebeno najglasnija eksplozija u svemiru i hrpa gelera zasipa ulaz.
Da, baš tamo gdje bi mi bili da je Tihana normalna i pristojna djevojka. Pa nam je, kao, spasila život. I onda su svi skakali oko nje i ljubili je i grlili, a zapravo ih je bilo baš briga, jer kad se puca svaki dan baš ti kužiš da ti je netko spasio život, nego im je bilo super da mogu gnjavit i pipat neku curu.
Meni je sve to išlo na živce. Kao i cijela ta Nova Godina.

.

1

.

Nitko nije mislio da će te godine prestati rat.

"I da prestane rat" bio je uobičajeni dodatak svih novogodišnjih dočeka od dočeka 1992. godine nadalje.

Isprva su svi zapravo bili uvjereni kako će tako i biti, no kada se čekala 1995. godina to je postala uobičajena poštapalica u koju više nitko nije vjerovao.

Ispada da su ljudi uvijek u krivu.

Ipak, nije to važno.

Važno je kako je napadao velik snijeg i kako se u rano jutro, sa Starog grada Dubovca vidio cijeli grad, sve tamo do napuštenog autoputa i njenih prozora u dugačkoj crvenoj zgradi s velikom rupetinom negdje oko srednjeg ulaza, tamo gdje je bila izgorjela poslovnica Auto Hrvatske.

Važno je bilo i to da ona nije bila iza svojih prozora.

Ona je kroz prozor gledala na sasvim drugom mjestu, mjestu na kojem nikad nisam bio, ali sam, eto, tog jutra mogao savršeno dobro zamisliti kako gleda kroz prozor u gusti snijeg koji prekriva polja.

Toliko dobro, da sam pokušavao u glavi sklopiti raspored pahulja s rasporedom pjegica na njenom licu, kao da će, ako uspijem u tome, na kraju sve biti dobro.

.

0

.

Ovaj grad je poput Jackylla i Hydea.

Ponekad, u proljeće ili kada napada veliki snijeg, mislim kako je nemoguće da negdje na svijetu postoji ljepše mjesto od ogromnih karlovačkih parkova i starih austro-ugarskih uličica.

Ponekad, u kasnu jesen ili ranu zimu, kada su ceste mokre, svijet mračan, a guste magle ne dižu se danima, mislim kako u svemiru nema depresivnijeg i sivijeg mjesta.

A opet...

.

.

Kada gledaš s prozora, dok je iza tvojih leđa žamor ljudi, svira neka dobra muzika i ljudi se smiju, onako kako su znali nekad, kada gledaš s tog prozora na karlovačko Korzo i nekoliko tisuća tvojih sugrađana kako plešu i pjevaju i kada završi odbrojavanje uz usklik "Sretna Nova godina Karlovče!" vrište, grle se i ljube, shvatiš kako postoje ljubavi koje nikada ne prolaze.

Misliš na neke prozore, na neke krovove, na neke ulice posipane kestenovim lišćem, na ljude, klupe u parkovima, osmijehe, friško ofarbane fasade i one s dubokim rupama od gelera. Misliš na Gademze, Koranu, miris kolača s jabukama u ulici pored rijeke, muziku iz nekog stana s poluotvorenim prozorima, dok pod crvenim nebom petka, prugom prolazi vlak. Misliš i na druge gradove koje voliš, na sve one gradove koje želiš posjetiti i na kraju na to da samo ovdje možeš osjetiti onaj trenutak kada, recimo, sjedite na kupskom zidiću, u zraku je miris riječnog bilja, još uvijek toplog ljetnog asfalta i jedva primjetan dim cigarete i ti odjednom osjetiš kako ne postoji niti jedna stvar koju bi u tom trenutku više volio i kako ne postoji niti jedno jedino mjesto na kojem bi radije bio.

.

.

.

Sretna vam 2007. godina. Vjerojatno neće donijeti ništa novo. Vjerojatno vam ni na kraju nje ljudi neće poželjeti sve najbolje onako iskreno i onako naivno kako su to činili nekad. Ali, i u njoj će biti jako puno trenutaka u kojima ćete osjetiti koliko je sve ovo ponekad lijepo i onih u kojima ćete odjednom, bez nekog pravog razloga, osjetiti kako ste baš u tom trenutku, jako sretni.

Sve što vam želim je da u tim trenucima pustite sve drugo neka čeka.

.

28.12.2006.

Rukometno ljepilo

.

Prije par minuta učiteljica je krivo pročitala moje prezime, dok smo pomalo prestrašeni i uvučenih ramena sjedili u razredu, a roditelji ponosno promatrali svoje dječake i djevojčice u prvom danu škole.

Sada hodamo kroz dugačak hodnik s velikim prozorima, osjeća se blagi miris sredstva za čišćenje, znoja i nečeg nepoznatog. Učiteljica nam pokazuje dvoranu, dok se u nedavno izglancanom blijedozelenom parketu vide naši likovi, kao u vodi zamućenoj bačenim kamenom.

.

Trčimo po našoj polovici dvorane.

S druge strane, djevojčice uredno i u vrsti rade krugove, dok mi u potpunom kaosu igramo nogomet, rukomet, košarku. Lopte odskakuju na sve strane, narančasta košarkaška lopta odskakuje do nogometaša koji je potom uzimaju i bacaju prema košu, rukometaši se sapliću na nogometnu loptu, nogometaši najviše živčane kada poneki košarkaš prođe ispred njihovog malog gola.

- Mali, dođi ovamo - zove me Mitila, legendarni profesor tjelesnog u karlovačkoj osnovnoj školi "Veljko Vlahović".

Poslušno dotrčim i čekam.

- Tko ti je Dalmatinac?

- Nitko - odgovaram zbunjeno.

- Nemoj me zezat, čuo sam te da kažeš "ča".

- Nisam, učinilo vam se.

- Ajd kaj si se skupio, pa nije to ništa loše, samo te pitam.

- Ali kad stvarno nije nitko.

- Od kud su ti mama i tata?

- Tata iz Karlovca, mama iz Rijeke.

- Aha, jel vidiš, znam ja šta sam čuo.

Sliježem ramenima i odlazim natrag u igru. Nisam rekao "ča", nikad ne govorim "ča", ali ako ga baš veseli...

.

Rezultat je jasan i više od svega govori tko je apsolutni nogometni prvak škole.

5.a - 5.b 3:1. Dva Davora bili su nezaustavljivi za jadnike iz "B" razreda, a treći gol uspio sam zabiti ja iz slobodnog udarca.

Provociramo dečke iz susjednog razreda i s malo žaljenja gledamo djevojčice koje moraju ići u isti razred s takvim jadnicima koji nemaju pojma o nogometu.

Ponosno se pušemo pred svojim razrednim djevojčicama, ne shvaćajući da im je naša pobjeda važna otprilike kao i trenutno političko stanje u El Salvadoru.

.

Nepoznati miris postaje poznat.

Na prvom rukometnom treningu, nakon postrojavanja pred Mitilom, na ruke stavljamo specijalno rukometno ljepilo, kako bi lopta bolje stajala u ruci.

Blijedozeleni parket škripi dok trčimo, radimo kontre, učimo finte, učimo padati nakon šuta...u nosnice se uvlači miris koji je savršena mješavina rukometnog ljepila, kožne lopte i blagog dječačkog znoja pod predugim šiškama na čelu.

.

U osnovnoj školi "Ivo Lola Ribar" učenike hrane nekom nepoznatom smjesom od koje postaju mutanti.

To je savršeno jasno dok gledamo čudovišta za dva glave veća od nas.

- Jebote, ovi idu na faks - kaže Dule, gledajući odrasle ljude koji bi, kao, trebali predstavljati osnovnu školu "Ivo Lola Ribar".

Malo kasnije, rezultat je 7:7, mutanti ne uspjevaju zaustaviti male hobite koji im se provlače između masivnih ruku. Djevojčice na balkonu navijaju glasno i predano.

- Mali, ulaziš - kaže mi Mitila i gurne me u igru.

U prvom napadu, tip za tri glave veći od mene, koji se pravi da ide u 8. razred, a vjerojatno ima ženu, djecu i radi u kamenolomu, kreće prema golu, baš u mom smjeru.

Hvatam ga za ruke, pokušava se istrgnuti, ja ga držim i držim i držim i vješam mu se za vrat i on napokon pada.

Sudac me isključuje na dvije minute i smije se. Namiguje mi dok idem prema klupi.

.

Utakmice s "B" razredom, gledanje utakmice Dinamo-Milan s Mitilom u njegovoj sobici dok su ostali na tjelesnom, trčanje po ćevape kada zaboraviš tenisice, kokseri kada su tenisice prljave, ljepljive ruke nakon rukometnih treninga, Ladina slomljena ruka pri padu s konjića, blesavi Sanel koji je mislio da moramo napraviti salto preko kozlića i skoro slomio vrat, Naučnik koji se skriva iza švedskih ljestava dok igramo nogomet, Tihanina prozirna žuta majica dok djevojke 8.a razreda trče svoje krugove na drugoj strani dvorane, Mitilini kokseri dok s kozlića gledamo u žensku svlačionicu, znoj koji s čela curi u oči u pari svlačionice nakon tuširanja, nakon pobjede na rukometnom prvenstvu škola....

.

- Jel znaš da se opet osniva RK Dubovac? - pita me Livio, dok sjedimo na zidiću kod žičane tvorničke ograde, iza gustog grmlja i pušimo, kao da smo djeca i skrivamo pred starcima svoju prvu cigaretu.

- Ne jebi?

Za par tjedana, ulazimo u dvoranu, na blijedozeleni parket, uzimamo prst rukometnog ljepila, dodirujemo loptu, sretni poput male djece trčimo, treniramo, skačemo, zabijamo golove u dvorani osnovne škole "Dubovac".

Dječja radost potrajat će samo par mjeseci. Nije to više za nas.

- Ma ne seri, nek igraju klinci, baš mi treba da ispuštam dušu nakon svakog treninga - kaže Ivan.

.

Posljednji puta u dvorani sam bio kada su odbojkašku utakmicu igrali juniori Karlovca i Varaždina.

Na balkonu.

Karlovac je pobijedio 3:0, a ja sam mislio na neku pradavnu subotu u kojoj su nakon naše rukometne utakmice djevojke igrale košarku protiv osnovne škole "Dragojla Jarnević" za koju je igrala izvjesna Josipa s kojom sam kasnije hodao jedno 35 minuta.

Šta se smijete? :) Baš nam je bilo super.

.

.

.

- Koji debil uspjeva zapalit nešto po ovakvom vremenu - gunđa Bane, danas, dok grad prekriva magla, asfalt tanka ledena kora, a ulicu prve kapi mraka.

Vatrogasci jure Mačekovom prema Dubovcu.

- Aaaa, Pivovara gori, Elektra je u plamenu - dere se Crijevo kao idiot i umiremo od smijeha jer glumi babu iz mojeg podruma koja je u ratno doba uvijek dolazila iz stana s friškim vijestima o tome što je sve u plamenu. Jedino što nikada ništa nije bilo istina.

Postaje prehladno, postaje premračno, postaje presivo.

Odlazim kući, proklinjem trenutak kada sam odlučio obući starke i samog sebe lažem da ih sutra neću obući, dolazim do križanja Primorske i Marmontove i onda vidim.

Vidim ljude.

I vidim vatru.

.

.

Vani je prehladno, vani je premračno, vani je presivo.

I nitko ništa ne govori.

U očima rezigniranih ljudi i klinaca koji možda po prvi puta u životu ne znaju što bi rekli vide se samo narančasti plamenovi.

Tišinu razbijaju sirene, glasovi s voki-tokija, šuštanje vatrogasnih šmrkova i zvuk urušavanja krova.

Odjednom, večer miriše na rukometno ljepilo.

.

 

26.12.2006.

Čemu nas uči Božić (+ blogerska kava)

 

Živciraju me Zagrepčani.

Ne živciraju me za pravo, naravno, nemojte odmah pizdit.

Nego onako šestarski.

Stalno se nalaze na blogerskim kavama i onda pišu okolo kako su kul i super i baš im je odlično. S njima često bude i jedna navodno Riječanka iako je čovjek teško može pronaći u Rijeci, puno je vjerojatnije da je upravo u Zagrebu, Italiji ili karlovačkom gej kampu "Slapić".

Zato sam ja odlučio organizirat blogersku kavu u svom gradu. Uostalom, bilo je krajnje vrijeme da upoznam Catchera, kojeg neki znaju i pod imenom Čistomojnadimak.

Tako sam ujutro krenuo u grad, promatrajući usput nove božićne ukrase po ulicama, među kojima se posebno ističe nešto po uličnim lampama uzduž Korza. Nešto za što je onaj koji ih je postavljao valjda mislio da će ličit na neku debelu adventsku svijeću, s plamenom jasno, a u biti liči na...pa, vjerujem da ste i sami zaključili.

Uglavnom, stigao sam na Korzo, malo prošetao i onda dok sam gledao izloge odjednom sam u jednom od njih ugledao Catchera.

Odmah sam znao da je to on, izgledao je točno onako kako sam ga zamišljao.

I on je odmah prepoznao mene, pa smo veselo krenuli u obilazak sva četiri štanda na Božićnom sajmu i potom sjeli u Pappas, birc posvećen liku i djelu gos'n Hemingwaya.

Catcher me iznenadio odmah na početku jer je naručio dalmatino kao i ja, a isto tako mi je rekao da se obično šopa kokakolom ali je zaključio da će mu jetra definitivno otić ako ne prestane. Sve to je isto kod mene.

Pričali smo o blogerima koje volimo i zaključili da imamo potpuno isto mišljenje o gotovo svima, a da je svijet doista mali ustanovili smo kada smo pri povratku sreli mog bratića. Pogađate, pokazalo se kako je on i Catcherov bratić! Malo smo se smijali toj čudnoj koincidenciji i potom se razišli uz dogovor za novi susret. Nadam se da će do njega i doći, jer mi je skroz okej lik.

A ima i šestar.

.

Špajza ili Čemu nas uči Božić?

- tribute to "jedan od najljepših postova na svijetu"

.

(Radićeva ulica u Karlovcu, autor fotografije je Denis Stošić)

.

Špajze, dakle, mirišu na jabuke.

Ne mora u njima biti jabuka, ali bakina špajza mirisala je na jabuke i tako sve špajze svijeta, barem kada se ja nađem u njima, mirišu na jabuke.

Samo ako jako dobro paziš osjetit ćeš i miris tek proklijale pšenice, koji dopire s desne strane, izvana, tamo iz smjera dedine sobe.

Za pšenicu smo zaduženi deda i ja, u sobi ne gore svjetla, jer vani su hrpe snijega i bjelina sasvim dovoljno obasjava sobu koja miriše na borove iglice, jedva primjetno požutjele stranice enciklopedije i drvene figure iz Gvineje.

Kada sa šest godina tvoje trčanje u toplom sunčanom danu prekine mamin poziv s prozora i riječi "umro je deda" na par sekundi trava se pretvori u pšenicu, na užarenom asfaltu zavrije ajnpren juha, a topao dan postane još topliji dok na licu osjećaš dedin džemper.

Od tog trenutka, u svim špajzama svijeta, ako dobro paziš, osjećaš i miris tek proklijale pšenice, pomiješan s mirisom jabuka i laganim peckanjem negdje duboko, kao kad borova iglica zapne u debelom tepihu.

Božić na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete uči nas da postoje ljudi čija je ljubav bezuvjetna.

.

Mali Dragan ima velike i radoznale oči. Kako živimo u prizemlju često dojuri do vrata i kaže mojoj mami "e daj mi vode molim te, užasno sam žedan". Mama mu obično napravi cedevitu i on ispije cijelu čašu u par velikih gutljaja, duboko uzdahne i odjuri natrag na igranje.

Petnaestogodišnji Ja razmišlja baš o tome dok oko jedan ujutro sjedimo na zelenoj ogradi a pijani Draganov tata urla na nas i jebe nam mater katoličku.

On je dolje na parkiralištu, mi smo gore i ne može do nas i Zoka mu viče "pardon, meni možeš jebat samo mater pravoslavnu".

"A meni budističku", kažem ja kreten.

Kruno ne kaže ništa, on je tek doselio iz Njemačke i pravi se fin.

Krunu je strah, a Zoka i ja se smijemo.

Pijani Draganov tata pokušava se popeti na ogradu i pada na parkiralište.

Smijemo se smijehom u kojem nema ništa iskreno osim blesave nade da budale ipak neće zavladati svijetom.

Te zime mali Dragan bacat će metke od engejca u vatru i nakon što ne puknu približiti se dovoljno blizu da ga jedan pogodi direktno u oko.

Crta preko njegove zjenice nalikuje na crtu koju je netko povukao preko cijelog jednog djetinjstva, tako da se više nikada ne izbriše.

Božić 1990. uči nas kako je prošlo vrijeme u kojem će djeca kucati na prva vrata kako bi dobila čašu vode ili cedevite.

.

- Molim te bar se legni na krevet i gledaj televiziju ako nećeš ić u podrum - bezuspješno me pokušava nagovoriti mama.

Vani se puca, granate padaju prilično blizu, a ja sjedim pred kompjuterom i igram neku glupu igricu. Stol s kompjuterom točno je ispred prozora.

Ja sam, međutim, najpametniji na svijetu i znam da granata ne može pasti pred našu zgradu, sve sam fino izračunao, jednostavno smo previše zablokirani sa svih strana drugim zgradama.

Nakon još malo prepirke, mama odustaje i zatvara vrata.

Da je ovo priča bilo bi efektno reći kako je u trenutku kada je zatvorila vrata odjeknula zaglušujuća eksplozija.

Ali ovo nije priča.

Mama je zatvorila vrata, otišla u kuhinju ili dnevnu sobu, prošlo je barem pola minute.

E, tada je odjeknula zaglušujuća eksplozija i pred našu je zgradu pala jedina granata u cijelom ratu.

Geleri su probili prozor, jedan je projurio pored moje glave, toliko blizu da sam ga osjetio, a drugi, veći, pao je direktno na moj krevet.

Prije nego što sam odjurio u podrum upoznati susjede s krajnje zanimljivim događajem u relativno dosadnom ratnom životu, pokazao sam mami geler na krevetu.

Božić 1991. godine uči nas kako ja jesam najpametniji na svijetu.

.

Neno, Ivan i ja smo kao klinci skupa trenirali rukomet.

Oni su u tome ustrajali, a meni se nije sviđao koncept po kojem ljudi koji se bave rukometom moraju dolaziti na treninge, pa sam nakon par godina odustao.

Ipak, dok idemo na polnoćku baš ja radim grudu i praveći se da skačem s lijevog krila bacam je prema golemom znaku.

I promašujem.

- I Šujster, ljudi moji... - glumim razočaranog spikera, dok se oni smiju.

Vrijeme je ratno, vrijeme je zlatnog perioda karlovačkog rukometa. U dvoranu ne bi stala niti igla, klub igra u europskim kupovima, bori se za naslov prvaka, igrači su potpuni idoli grada koji nikada nije imao idole, osim kao predmet zajebancije.

Ipak, tu je i Šujster.

Šujster je dobar u obrani, Šujster zna doći u priliku, Šujster zna prevariti obrambene igrače, Šujster jedino ne zna zabiti gol.

Na nekoliko utakmica u kontri je prevario istrčalog golmana i promašio prazan gol, što u rukometu uspjeva valjda samo njemu.

Karlovac napokon počinje nalikovati na sebe i umjesto protesta i negodovanja pojavljuje se veliki transparent "Šujster - legenda živi", a svaki njegov promašaj dočekuje burno odobravanje nekoliko tisuća gledatelja u karlovačkoj sportskoj dvorani.

Šujster, međutim, jednostavno nema sreće. Dok su ljudi htjeli da zabija on je promašivao, sad kad žele da promašuje on zabija nemoguće golove i postaje jedan od najboljih igrača prvenstva.

Na kraju završava u reprezentaciji i na Olimpijskim igrama u Atlanti osvaja zlatnu medalju.

Božić 1994. uči nas kako je Karlovac najblesaviji grad na svijetu. I baš zato ga volim.

.

Živcira me histerična blagdanska kupnja.

Živcira me kad slušam "Zvončići, zvončići" od sredine jedanaestog mjeseca na svakom ćošku.

Živciraju me licemjeri koji u božićno vrijeme odjednom postaju produhovljeni i citiraju Isusa, dok im ostatak godine u usta ulazi jedino kao psovka.

Ali opet, baš na Badnjak i na Božić, dok se na HTV-u vrte nemoguće glupi božićni filmovi koje sam gledao tisuću puta i više ih nikada neću gledati, opet osjetim onaj miris tek proklijale pšenice i toplinu nečega što oduvijek smatram samo lijepom izmišljenom pričom koju su ljudi odavno do kraja sjebali. Ali pričom koje se valja sjećati i nadati se da će jednom biti i shvaćena.

I tako me to drži dok ne stigne SMS poruka u kojoj ona napiše "slušam božićni album Prljavaca", a ja pomislim da je ljudski rod prilično loš i jadan, ali da ipak nije zaslužio nešto takvo kao što je božićni album Prljavaca.

Božić 2006. godine uči nas da ćemo nakon Nove godine svi morati na dijetu.

Sretan vam Božić.

.

Catcher odlazi u mrak i tiho zvižduće "Merry Christmas Everyone". Ulice su puste, prekrivene maglom i uhvati ga želja da potrči i smije se.

Umjesto toga pleše smiješno i neplesački, kako samo Catcher pleše i pjevuši "Snow is falling...all around me...children playing, having fun...".

Nakon nekog vremena prelazi na hrvatsku verziju.

Onda dođe do stihova "pas će mačku poklonit značku", pozove taksi i umornom i smrznutom simpatičnom brki kaže:

- U Zagreb. Robertu Marekoviću.

U retrovizoru taksist vidi luđački sjaj u Catcherovim očima i, u njegovim rukama, blistavu oštricu šestara.

.

.

.

 


Noviji postovi | Stariji postovi

Starim autobusom u inozemstvo
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
152089

Powered by Blogger.ba