Starim autobusom u inozemstvo

09.04.2012.

Na vrištini (Mûre#71)


 

Dok gleda prema obzoru, prema onom mjestu na kojem nebo i oblaci uranjaju u more, a oči joj se pretvaraju u ogledalo u kojem bi netko, da stoji nasuprot njoj, mogao vidjeti taj isti prizor i tako u krug, sve do u beskonačnost, u glavi joj se pojavljuje zaboravljena riječ. Ne zna kada je zadnji puta čula ili pročitala tu riječ, ali zna da nekad jest, jer evo je, tu je, mota joj se po mislima, kao nevažan detalj u savršenom danu, onaj zbog kojeg, jednom, taj dan i zapamtiš. I kada, poslije, godinama poslije, opet čuješ tu riječ ili ugledaš neki detalj, nečiju jaknu u daljini, začuješ zvuk toga dana...sve se vrati, onako kako samo najbolji dani mogu. Tako da te zaboli trbuh i čini ti se da je vrijeme izgubilo svoju linearnost, da si ponovno tamo i ako zažmiriš sve će biti isto, kao što je nekad bilo, u tom nekom davnom danu koji više ne postoji.
Ili tako samo misliš, sve dok ga riječ, slika ili zvuk ne vrate.
 
Dok stoji i gleda prema obzoru, dok na obrazu osjeća škakljanje kose koja prebire njene pjegice dok je nosi lagani morski vjetar, ona još ne zna da će to biti jedan od tih dana, a da će je u njega vraćati riječ - vriština.
 
Sada je to samo još misao, neuhvatljiva riječ koja se mota glavom, s idejom ali ne i znanjem, što je to zapravo.

Možda ovo, tako misli, možda baš to. Kada bi morala reći što je vriština odabrala bi baš ovo - plato na vrhu visoke stijene koja se nadvija nad morem, plato koji udaraju vjetrovi i sol, dok je nebo tmurno, skoro do kraja, sve do definicije daljine u kojoj je sve modro i sunčano i iako ne znaš gdje je to zapravo, ipak djeluje pomalo smirujuće, kao uvjerenje da dobro misliš, da će se sunce jednom doista vratiti.
 
I nekako, kao da se sva četiri godišnja doba miješaju u tom kasnom poslijepodnevu u malom mjestašcu, istom kao još deseci njih raštrkanih po obali, udaljenih samo par kilometar jedno od drugog, ali ipak, ovo je ispalo njeno.
 
Veulletes-sur-Mer.
 
Ništa bitnije od ostalih, ništa ljepše od ostalih, a ipak zauvijek posebno, jer tu je, kao što je mogla biti negdje drugdje, ali nije i tu više nema promjene.
 
Kao da se sva četiri godišnja doba miješaju u tom kasnom poslijepodnevu, na toj možda vrištini. Tamo u daljini nagovještaj ljeta, na tamnoj obali posipano jesensko lišće, jarko zelena proljetna livada, samo zime, one prave, naizgled nema, ali ako zažmiriš, možeš u zraku osjetiti tanku aromu snijega koji će padati negdje drugdje, aromu onog jutra u kojem se probudiš i kroz prozor ugledaš poznate kulise prekrivene gustim bijelim pahuljama, aromu večeri u kojoj znaš da će preko noći padati, jednostavno znaš, iako to ne znaš objasniti. Ovdje neće, more je previše blizu, dan je previše vlažan i premalo hladan, ali svejedno, i tu je taj miris, miris koji kaže da odlazi posljednji dan prosinca, da je zima, da će, negdje, večeras padati snijeg.
 
I u glavi kao da začuje zvuk vergla dok razmišlja o tome da je mogla biti u Parizu, stati na balkon sa željeznom ogradom, gledati pahulje kako se rastapaju između kamenih kocaka, u nekoj mirnoj četvrti, dok u daljini grad čeka eksploziju ponoći, dok u daljini grad svijetli, blješti, smije se, pleše, svira, viče i teče, kao da je rijeka. Mogla je, ali je ipak izabrala da bude ovdje, ne zna ni sama zašto, ili možda zna, ali nije još vrijeme da o tome razmišlja.
 
I dok se spušta prema mjestašcu, kliktaj galeba reže tišinu nad pučinom i kao da daje znak svijetu da se pokrene. Gleda u pod, gleda u svoje korake, dok dolje nastaju zvukovi, dovikivanje na tom stranom, a tako prisnom jeziku, kotrljanje bačava po kamenom putu, gašenje motora na čamcu, miris ribe, zvonce na vratima male kafeterije, šuštanje kartonske vrećice u koju je skliznulo vruće pecivo.

Obala nije lijepa. Nije ni ružna, obale, valjda, ni ne mogu biti ružne. Mislit će o tome dok sjeda na kamenu klupu i gleda prema moru koje jest lijepo, koje i obalu čini ljepšom i toplijom, dok svjetlucavi valovi vlaže crno kamenje, dok iza njenih leđa trube automobili, pričaju ljudi, prolaze djeca na biciklima, nakratko otvorena vrata malog kafea tog čudnog imena Mûre#71 prekrivaju kasno poslijepodne zvukom gitare i klavira i tim riječima koje joj izvlače osmijeh na lice: "Prenons-nous la main...Le long de la route...Choisissons nos destins...Sans plus aucun doute..."

 

Puno kasnije, sve je kako je i zamišljala. Vani je mrak, tišina prekriva uspavane ulice, kao da nije Silvestrovo, a mrak je i unutra, u možda jedinom trenutku u kojem je nimalo ne smeta gusti dim koji leluja prostorijom i uvlači se u nosnice, kosu i odjeću, dok zveckaju čaše pune vina, u tom mraku, koji prekriva drvene stolove, škripavi pod i iskru upaljača koji pali cigaretu, tamo negdje, u nejasnom svijetu silueta.


Samo na kraju prostorije je svjetlo, prigušeno žuto svjetlo, kao da se vrijeme preokrenulo, kao da se sve zbiva u nekoj davnoj prošlosti, na nekom drugom mjestu, i, ako zažmiri, može zamisliti šuškavost haljine, ruž na usnama, lagani bljesak naušnice, u tom nekom drugom svijetu, u kojem bi joj, možda, odgovarale stvari koje joj ne odgovaraju u ovom. Lagano promukli glas pokrivaju jednako promukli tonovi, škripava truba reže zrak pun dima, kontrabas udara u jedva primjetnom falšu, tako odgovarajućem da bi savršena uštimanost samo pokvarila dojam, metlice prebiru po dobošu, šuškaju kao haljina na zadnjem sjedištu starinskog automobila koji miriše na kožu, zvuk klavirskih tipki kruži po kafeu, visoki tonovi udaraju u rub čaše, oni niski kucaju o drvo, sve je baš onako kako treba.

 

I kao da je sve dogovoreno, kao da netko povlači konce cijele te večeri, pjesma završava i pljesak i žamor utihnu, baš u trenutku kada zvona male kamene crkve označavaju ponoć, svjetla se pale, licima se razlijevaju osmjesi, srce lagano dotiče zaboravljeni i naivni dječji osjećaj povjerenja i nade u sve što dolazi, svijet opet vjeruje u sebe, barem nakratko, možda će već ove večeri ponovno biti ciničan i loš, ali to su te sekunde, te minute, u kojima je opet mlad, kao nekad, kao kad je zamišljen, onakav kakav je trebao biti, te sekunde u kojima su sva srca mlada i otvorena, puna vjere u dan koji dolazi, koji će biti ljepši, bolji i sretniji, nema nimalo sumnje. I zato ti osmijesi, iskreni kao rijetko kada, zato smijeh i želja da plešeš, sam sa sobom, s cijelim svijetom, s ovim danom koji odlazi, dok bend svira:


http://www.youtube.com/watch?v=To47GWPnlTI

 

I sve završava tamo gdje je i počelo, na toj možda vrištini, pomalo opet razmišlja o tome, dok dolazi jutro, nezadrživo i neumitno, iako je mrak, iako je tišina, iako mjesto spava, a u tamnoj noći tamno more šušti poput vjetra. Samo tamo, u onoj definiciji daljine, tko zna gdje, jarko narančasta traka šara obzor, možda je to jutro, negdje gdje je već došlo, sunčano i modro, valja vjerovati u to…a možda je to i ponoć, vatromet koji boji nebo u narančasto, negdje gdje baš u ovom trenutku odlazi još jedna godina, sve dok ponoćna zvona ne sklope krug oko cijele planete i baš svugdje bude zaboravljena.


I zato je, napokon, ona ovdje. Zato je večeras sama, jer godine prolaze i godine odlaze, ali samo je jedna ovakva. Samo je jedna godina ona u kojoj će posljednji puta odrasti. U kojoj će se zaokružiti sva ona mala odrastanja od ranije i sklopiti u još jedno, posljednje i konačno. I možda će u srcu zauvijek ostati dijete, bilo bi lijepo vjerovati u to, ali svejedno, to je ta godina, koju treba dočekati na miru, sam, s mirisom borova i mora, na možda vrištini, dok se osjećaš dobro i mirno i spokojno kao more, pred jutro, kad odmaraju svi vjetrovi svijeta.

 

I zato je tu. Zato stoji i gleda u mrak, čeka da se tama pretvori u modru i da onda zakorači dalje, u taj život, koji dolazi i koji nosi toliko stvari još nepoznatog predznaka. Nepoznatog sve do posljednje rečenice priče, u kojoj joj netko kaže da će sve biti u redu, s puno modre i sunca, s puno lijepih stvari i osmijeha i s malim zamkama za one loše dane, za bol u trbuhu i suze, zamkama poput vrištine, jer uvijek će se naći netko da joj šapne na uho tu riječ, onda kada stvari budu najlošije, tako da opet osjeti miris i boje ove večeri, rasplesanu sreću ponoći, čuje zvukove benda u malom kafeu i šuštanje mora u mraku, mora koje šušti kao vjetar, metlice na dobošu i haljina, na zadnjem sjedištu automobila, u zaustavljenom trenutku, jednom od onih u kojima je baš sve bilo u redu.

Starim autobusom u inozemstvo
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151319

Powered by Blogger.ba