Starim autobusom u inozemstvo

29.04.2007.

Nedjelja, crveno nebo, trepereće žuto

Soundtrack: Mercury Rev: Holes


"Time, all the long red lines, that take
control, of all the smokelike streams...."


U ono davno doba prije rata, dok su nebom letjele čudovišne ptice, dinosauri se napajali na Korani, a ulicom hodali poštari pognuti pod težinom torbe pune glinenih ploča s klinastim pismom, nedjelja je bila ništa više nego sjetna.
Dječak bi ponekad osjetio laganu i sasvim neobjašnjivu tugu.
Ulica je bila ista kao i svaki drugi dan, nekako se čini kao da su nedjelje uvijek bile sunčane, sa pranjem automobila, prijenosima nogometnih utakmica s radija, susjedom u ležaljci razvučenoj između dva drva jabuke u njegovom dvorištu...s otvorenim prozorima, zveckanjem posuđa, mirisom pečenog mesa, ponekom svađom, ponekom šalom, ponekim malenim djetetom koje viče u hladu stana....s Nedjeljnim poslijepodnevom na teveu, Danijelom Popovićem kako pjeva "Džuli" na radiju, u malenoj vlažnoj sobici, koja miriše na nudle, malo previše octa u salati i dimom cigarete u zraku.
Plavo nebo polako bi bivalo zamrljano crvenim točkama, uska kupaonica zagrijavala starom grijalicom, kada punila vrućom vodom, poplun je bio ugodno hladan i sve je bilo spremno za kraj još jedne nedjelje i novi početak.

*

"Dreams, that big blue open sea, that can't be
crossed, that can't be climbed
"

"Tiranija" je bend koji je ostao zapamćen po hitu "Moja Natali, da li želiš sa mnom hodati" i, još više, po zbilja dobroj pjesmi "Pod crvenim nebom" koju je lokalna ekipa ubrzo preimenovala u "Moj crveni medo" i više nitko nikada nije mogao čuti tu pjesmu a da pomisli da Goc pjeva išta drugo do baš to.
U zimu 1992. godine svijet je bio toliko siv da je nedjelja sama po sebi bila sasvim nepotrebna. Dok dječaci idu dugom ulicom pored bivše kasarne, u rano poslijepodne, šutaju komade razlomljenog asfalta, gledaju kamione UNPROFOR-a ukopane u blatu pored tržnice, nebodere sa spaljenim balkonima na strani koja je gledala prema kasarni, granatama razvaljene stepenice i vodoskok kod Doma...i smiju se. Negdje u njima je nedjelja, nervoza od sutrašnjeg još jednog početka koji neće donijeti ništa novo, negdje u njima je nedjelja od koje ni rat nije toliko važan.
Kada kroz ulaz zagrađen daskama i vrećama cementa, pored staklenih vrata izlijepljenih debelim selotejpom, siđu do podruma, začuje se zvuk bubnja.
Duboko u podrumu, neki dječaci sviraju, neki drugi pripaljuju cigarete, sjede na dugačkoj klupi u prostoriji izoliranoj od svijeta, od nedjelje i rata i slušaju "Sunday bloody Sunday".
Kasnije, izlaze pod nebo koje je opet istočkano crvenom i čini se kako se kroz miris prašine provlači jedva primjetan miris zaprške, dječjeg šampona u zagrijanoj kupaonici i svježe opranih popluna, kao dodir svijeta u kojem je ona lagana i neobjašnjiva tuga bila rezervirana samo za nedjelje.

*

"Friends, all those endless ends, that can't be
Tied, oh they make me laugh
"

Dok je sunčano, nema čak niti nedjelje.
Samo osmijesi na napuštenom autoputu, tragovi starki u prašini starog asfalta, tragovi koji brzo nestaju...miris kupina sa zaraslih polja, pljuskanje vode s koranske obale, glasovi obojani posljednjim ljetom djetinjstva, bljeskovi sunca s prozora rakovačkih nebodera, treperav zrak u daljini i jedna zraka sunca koja probija kroz rupu od gelera na žutom putokazu, točno na polukrugu slova "P" u riječi "Plitvice".
Na toj zraci sunca vidi se sitna prašina, u daljini leluja dim, dok Dino svira gitaru, Tihana pjeva "Hotel California", Valentina sjedi skupljenih nogu na zidiću, namješta nemiran pramen kose iza uha i smješka se nečemu čega se sjetila.
Kada se na nebu pojave prve crvene pruge, ustaje i kaže kako mora kući.
Malo kasnije, njen lik postaje sve manji, stapa se s neonima autobusnog kolodvora, nestaje ispod netaknutih zelenih putokaza na početku autoputa i treperećeg žutog svjetla na semaforu.

U tom trenutku dječak pomišlja kako bi da ima samo jednu jedinu želju na svijetu zaželio da ta djevojčica koja nestaje u daljini, ne bude u ratu.

Onda ustaje i on, polako hoda toplim i omekšalim asfaltom, zažmiri i zamišlja obrise grada, pa otvara oči da vidi je li ih sve dobro zamislio.
Hoda kroz sumrak, kroz život pretvoren u nedjelju i u jednom trenutku, posve sam na svijetu, poskoči i lupi petom o petu u zraku. I osmjehne se negdje sasvim duboko u sebi.
I zagleda se u semafor, dugo, tako da kad zažmiri u njegovim očima još dugo treperi žuto.


"Signs, of all those blinking lites, you had to pick the one tonight"

 

Starim autobusom u inozemstvo
<< 04/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
152089

Powered by Blogger.ba