Starim autobusom u inozemstvo

20.02.2007.

Gradovi (6/15): Varaždin

.

Varaždin: Snijeg u magli

.

.

Ovo je vjerojatno najteži post koji ću ikada napisati. Naime, ja volim gradove. Onako duboko osim svog rodnog grada volim samo Rijeku, o tome sam pisao na početku ove "turneje", ali praktički sve ostale gradove volim. Kao pojam. Jednostavno volim pojam grada. Bez obzira govorimo li o mjestima poput Duge Rese koja tek uz puno dobre volje i puno natezanja mogu proći kao gradićak, ili o Beču i Londonu - ja, eto, volim gradove.
Volim gradove i volim biti u njima.
Iz tog razloga, a i iz razloga da me možda čita netko iz ovog grada o kojem je danas riječ, ovo je najteži post do sada.
Jer, ne volim Varaždin.

Za to nismo krivi ni Varaždin ni ja. Kriv je rat i kriv je, siguran sam, baksuz da u krivo vrijeme naletim na krive ljude.
Rat se ionako ne može objasniti, pa nema smisla previše pričati o tome da kada na televiziji vidiš kako je počeo novi žestok napad na tvoj grad, umjesto da si sretan što si na sigurnom, iste sekunde želiš sjesti na vlak i otići u Karlovac, Zadar, Sisak, Vinkovce...gdje god inače živiš.
Kada se tome pridoda da si naletio na razmjerno velik broj ljudi koji govore stvari poput "da, vjerujem da je gadno u Karlovcu, ali siguran sam da se kod vas nikada nije tako jako pucalo kao u Varaždinu one jedne noći" (jedine u kojoj se uopće i pucalo), ili na ljude koje pitaš za vojarnu u kojoj ti prijatelj služi vojsku, oni pitaju odakle si, pa kad kažeš da si iz Karlovca urnebesno "šaljivo" kažu "pa ti si onda trebao pitat za kasarnu, vi ste tamo Srbi", ili na nogometnoj utakmici Varteks-Cibalia sjediš pored ljudi koji cijelu utakmicu Vinkovčanima viču da su četnici.

Ljudi, nažalost, nisu dominantno razumska bića, pa je meni vrlo lako znati da to nije Varaždin, ali je puno teže osjećati da to nije Varaždin.


A, da budemo fer, Varaždin doista jest i mnogo drugih stvari i trenutaka.

Varaždin je, recimo, jedna od najintenzivnijih noći tvog života. Ona u kojoj osamnaestogodišnji dječak sjedi poslije ponoći na prozorskoj dasci iznajmljenog stana, vani je toplo, večer nalikuje na ljetnu iako je već deseti mjesec. U gradu je potpuni mrak, prigušeno gore ulična svjetla, tišinu tek nakratko razbija neki udaljeni automobil ili kratki lavež psa...i onda osjetiš tu tišinu.
Osjetiš da se ne čuje doista ništa. Da u predgrađu nema puškaranja.
Ne čuješ rafale kako probijaju noć i odjednom te uhvati nevjerojatna navala osjećaja. Istovremeno se osjećaš kao petnaestogodišnjak koji se kasno noću vraća iz prvog izlaska, u svijetu u kojem nikada neće biti rata, ali i nervozno, kao da izostanak tog puškaranja znači kako nešto nije u redu, kako stvari nisu posložene, kao kad stojiš u dugom redu i dva mjesta ispred tebe je čovjek koji na sakou ima jednu jedinu dugačku dlaku. I izluđuje te što je ne možeš maknuti.
A to je i prva prava navala nostalgije, trenutak u kojem bi najradije ostavio i faks i sve i sjedio svaku noć na prozorskoj dasci u svojoj sobi, u svom gradu, i slušao do jutra puškaranje iz predgrađa.


Varaždin je i mali kafić zaboravljenog imena, s čudnim svjetlima, uvijek samo malo previše ugrijan, u kojem se baš uvijek naručuje vruća čokolada. I kasna večer u kojoj je sačekaš dok ne završi s poslom i onda šetate očaravajuće pustim varaždinskim ulicama, ruku pod ruku, pričate o knjigama i ti primjećuješ kako joj na svježem zimskom zraku obrazi više nisu rumeni kao u pregrijanom kafiću.

Varaždin je i cenkel, odnosno poslijepodne u kojem sjedite na osunčanom trgu i nakon što svi naruče jedino ti se još misliš i misliš (što gotovo uvijek završi s "ma kokakolu") i onda odjednom kažeš "a daj mi cenkel". Poslije se beskrajno čudiš što ni konobar ni frendovi iz drugih gradova nisu čuli za cenkel. Ili se praviš da se čudiš jer piće od deci fante, deci kole i deci mineralne izmislio si upravo tog trenutka. Kako bilo, za par tjedana varaždinski konobari znaju što je cenkel a pola društva redovito ga naručuje po svim bircevima, sve dok nam ne prestane biti smiješno.

Na kraju, Varaždin je prva studentska zima, prvi veliki snijeg i gusta magla par dana kasnije, s ogromnom hrpom snijega skupljenom u središtu trga, u očekivanju kamiona koji će je odvesti u nepoznatom pravcu.
Ta večer jedna je od onih koje su prelijepe kada se događaju, a svaki kasniji opis ne može izbjeći patetiku. Rat se, kao što rekoh, ne može objasniti, pa tako ni večer u kojoj se dječaci i djevojčice koji su petnaestu, šesnaestu i sedamnaestu proveli pod granatama i sirenama - jednostavno igraju. Predugo bi trajalo objašnjavanje zašto uopće nije čudno da su svi ostali nakon predavanja otišli kući, a da smo se mi, Siščani, Zadrani, Osječani i Vinkovčani, gotovo do ponoći valjali po tom snijegu, grudali, gradili tvrđave, smijali se bez prestanka i bez imalo sustezanja bili djeca, zaboravivši na tu večer ulogu tako "odraslih" studenata.


A ipak...
Đorđe Balašević u jednoj pjesmi kaže "slike su bleđe i bleđe, pa lepe potiskuju ružne".
Pa, sad, kako kad Đorđe.
Kako kad.


Onog jutra kada sam posljednji put odlazio iz Varaždina, trg je bio još posve pust, samo se iz daljine čuo glas jednog od u to vrijeme poznatijih varaždinskih klošara, tipa koji je mljeo tristo na sat. Kad me ugledao već se po običaju malo primirio, uspravio i pristupio mi.
- Imaš kaj love stari, imaš kaj love?
Dao sam mu 20 kuna, na što me počeo pratit do željezničke stanice.
- A kaj na vlak ideš, na vlak?
- Aha - rekoh.
- A kam ideš, kam?
- U Karlovac.
- Kaj ćeš tam jebote, tam je rat stari, rat.
- Jebiga, tamo živim.
Zastao je i uozbiljio se. Onda je izvadio onih 20 kuna iz džepa i pružio mi:
- Sorry stari, sorry, ne bi te tražil da sam znal da si iz Karlovca.

Pazite, klošar mi je pokušao vratit lovu. Beat that!

Posljednji puta prolazio sam prugom pored Varaždina i u maglovitom jutru gledao prepoznatljive obrise crkvenih tornjeva i kuća. Krov fakulteta podsjetio me na onu večer sa snijegom, sjetio sam se nasmijanih lica i prijateljstava za koja se od prvog dana zna da su ograničenog roka trajanja i da ćemo gotovo svi po završetku fakulteta ponovno postati stranci.
Možda zato što ne volim rastanke, a možda i zato što je jutro bilo takvo, pomislio sam kako je u očima onog klošara koji me protekle dvije godine nebrojeno puta naživcirao bilo neke nepatvorene i čiste dobrote. I pomislio sam kako dugujem Varaždinu drugu šansu.

A, onda je počeo neki drugi život.



Slijedeći grad - Sisak: Čita li Mel Gibson Zagora?

.

Starim autobusom u inozemstvo
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151319

Powered by Blogger.ba