Starim autobusom u inozemstvo

18.02.2007.

Gradovi (5/15): Zagreb

.

Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

.

.

Dok se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, polako uspinju prema Gornjem Gradu, u glavi razmišljaju o toliko različitih stvari.
Tu je osjećaj pustolovine prvog pravog školskog izleta, divljenja prema u njihovim očima tako velikom gradu, s toliko puno ljudi na ulicama, i iščekivanja kada će napokon ponovno sjesti u mali školski autobus i krenuti prema zoološkom vrtu.
Zagreb je u njihovim očima neizmjerno zabavno izletište.

Osam godina kasnije, dok sjede ispred katedrale, u kasno proljeće, dok dječaci gledaju lagano obučene djevojčice koje polako postaju djevojke, a one listaju šarene časopise praveći se da ne primjećuju te iste poglede, Zagreb nalikuje na svijet.
Nalikuje na sve ono što nije u tvojoj ulici, u tvojoj školi, u tvom gradu. Dok vrhovi katedrale blješte pod suncem, čini se kako si u tom nekom svijetu, svijetu koji valja vidjeti, što više od njega, što prije.


Onda nestane beskonačnog povjerenja i preslatke naivnosti iz doba 1.a razreda osnovne škole «Veljko Vlahović» i rasplinu se i one posljednje kapi lijepog čuđenja pred veličinom svijeta iz doba 8.a razreda iste škole.
I Zagreb nepravedno plaća danak centraliziranosti ove države, pa se u većini gradova srednjoškolci podijele na one koji ga ne podnose i alergični su na svaki njegov spomen, te na one kojima je jedini životni cilj otići iz svoje provincije u Zagreb.
Karlovčani nisu cijepljeni protiv ove bolesti, ali moram priznati kako su u znatno boljem položaju nego gotovo svi ostali stanovnici naše države. Naime, u ovim okolnostima Zagreb je na praktički idealnoj udaljenosti – dovoljno daleko da se Karlovac ne osjeti progutanim i ne izgubi svoj identitet kao što ga u očima stanovnika lijepe naše gube, primjerice, Zaprešić ili Velika Gorica. A dovoljno blizu da bude nadomak ruke za odlaske na koncerte, velike utakmice, pa čak i studiranje ili rad, jer za razliku od ostalih Karlovčani zahvaljujući blizini i autoputu mogu bez većih problema raditi u Zagrebu a živjeti u svom gradu.

Zato i nije bilo previše smiješno kada smo sjedili u parku kod kina, pili loš bambus i pušili travu koja je vjerojatno bila najobičnija trava vulgaris s nečije livade, i kad je Goc nakon pomalo pretjeranih Valerijinih žalopojki o studentskom životu u Zagrebu rekao:
- A zakaj tebe Zagreb nervira? Pa gledaj ga kao zabavni i shopping centar u karlovačkom predgrađu!


A svo to vrijeme, Zagreb se upisuje u privatna sjećanja, s mnogim lijepim i ponekom ružnom stvari. I na neki način postaje tvoj, htio ti to ili ne. Jednom davno na ovom blogu sam pisao o svom vrlo specifičnom poimanju hrvatstva, sada mogu samo ponoviti kako se klonim bilo kakvog isticanja, veličanja, vikanja i sličnih gluposti. Volim Hrvatsku onako kako volim svoju sestričnu, bez ikakve potrebe da idem okolo i to spominjem, ili da smatram kako je moja sestrična vrednija od ostalih sestrični na svijetu. Više je riječ o osjećaju pripadnosti i nečemu što neizostavno predstavlja jedan dio onog što jesam. Nečem što je, eto, moje. Možda je najbolje to pojasniti na primjeru himne – naime, hrvatsku himnu smatram razmjerno dosadnom i krajnje nezanimljivom skladbom. Ali je moja.
Moj je i Zagreb. I ne osjećati ga svojim, na neki način bilo bi ne znati što si i tko si.



Ipak, već godinama, kada pomislim na Zagreb, pomislim na iste slike. Na vruće jutro, usijani krov automobila po kojem lupkam prstima, s rukom pruženom kroz prozor, dok prolazimo kraj Dinamovog stadiona i ja na sekundu pomišljam na neke davne utakmice. Tata gleda ispred sebe, obavljajući automatske radnje u vožnji i misleći na nešto sasvim drugo, baš kao i brat.
Onda se pojavi slika prilično zapuštenog i neurednog parkirališta, izlazak iz auta i težak, opor miris prevrućeg svibnja.
I onda park. Park na Jordanovcu, vjeverice na drveću, ona u tamnoplavom ogrtaču, dok je još mogla hodati, život koji teče svuda oko nas, oko tog bolničkog parka, i taj jedan trenutak u kojem smo ostali sami, u parku, u proljeću, u kasnom prijepodnevu i u kojem smo dvije ili tri minute pričali kao nekad, kao što više nikada nećemo.



Dok su se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, uspinjali prema Gornjem Gradu, u svijetu koji je još bio mlad, njihove mame nervozno su pogledavale na sat u najdužem jutru njihovih života. Znajući duboko u sebi da su sigurni i da će sve biti dobro, povremeno su pomišljale na najgore moguće stvari, kako bi ih proživjele one u svojim strahovima, a ne mi u svojim životima.
Svijet je bio mlad i dok sam raširenih očiju gledao Zagreb, nisam znao ništa o tome.
Saznao sam tek kasnije, kada su vjeverice u bolničkom parku, posljednji obični razgovor i posljednji opušteni osmijeh nekoga tko me bezuvjetno volio, postale slika nezbrisivo vezana uz Zagreb.

I ponekad, kasno noću, pomislim na Zagreb. Na neki sunčan dan, ulice pune ljudi, na neki savršeno običan i lijep dan, u kojem ću proći kraj zgodnog malog kafića s terasom i začuti «naša lica još su lijepa, zatvori mi oči, neka kraj nas jure...nek se lome prsti...idemo na ples i svijet je opet mlad». I opet se dječje nevino nasmijati Zagrebu.


Slijedeći grad: Varaždin: Snijeg u magli

 

Starim autobusom u inozemstvo
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151319

Powered by Blogger.ba