Starim autobusom u inozemstvo

12.02.2007.

Gradovi (4/15): Tuzla

.

.

.

Gradovi (4/15): Tuzla

.

.

- Mirišeš na more. Cijela ova noć nekako miriše na more - rekla je Valentina, neke davne ljetne večeri, u jednom ratu, na jednom napuštenom autoputu, dok smo gledali kako mrak pretvara izrešetane zidove, napukle prozore i izgorjele krovove našeg grada u sjene. Sjene koje su nalikovale na svijet kakav je nekada bio.

Ponekad noću, Valentina je sjedila na autoputu, walkmanom se štitila od puškaranja u predgrađu i činilo joj se da vjetar donosi miris soli s ne tako daleke morske obale.


***

Kada netko spomene Tuzlu, prvo na što ću pomisliti nije ono što je najvažnije. Naime, prvo ću se sjetiti petog razreda osnovne škole i igre asocijacija u školi. Učiteljica je rekla "sloboda", a ja sam kao pravi nogometni fanatik odmah rekao "tuzla". Nakon toga učiteljica me zamolila da nastavim i išlo je to otprilike ovako: tuzla - sol - more - plavo - kosa - pletenice - kifle - slano - sol - tuzla.
Ispalo je da Tuzla zatvara krug kako god da okreneš, baš kao što će kasnije postati neizostavno vezana za neke ključne stvari kao što su ljubav, prijateljstvo, dobrota i smrt.

U našoj ulici igrom slučaja, baš u dvije susjedne zgrade, bile su dvije tuzlanske obitelji.
Prvi susret s Eminom imao sam kao šestogodišnji klinac, neposredno pri doseljenju u ulicu, kada su djevojke igrale štrofova, a njoj je netko zadao da me poljubi. Pobjegao sam glavom bez obzira, no unatoč tome upravo je Emina, za jedno tri glave viša i za jedno pet godina starija od mene, postala moja prva simpatija.
Bilo je ljeto, sunčano i opušteno, kada me mama zagrlila uz velik osmijeh, kada sam joj napokon pokazao tu svoju prvu simpatiju.

Armin je, pak, bio najbolji "veliki dečko" u ulici. U hrpi zlostavljača koji su nam rušili tvrđave od snijega, zaključavali nas u podrumu, koristili nas kao priručne robove i slično, Armin je bio jedini koji nas je branio i kad je on bio vani stariji dečki nas nisu dirali.
Bilo je ljeto, sunčano i opušteno, kada smo sjedili na zelenoj ogradi, a Armin je prošao pored nas s crvenim očima. Toga jutra umrla mu je mama i u našim dječjim životima oblikovala se prva svijest o smrti.
Puno kasnije, njegovi i moji roditelji bit će veliki prijatelji, a njegov tata Omer pričat će mi ponekad o Tuzli, baš kao što ćemo svi skupa pričati da jednom moramo otići tamo.
Kada Omer umre, naglo i neočekivano, usred rata, ali ne od rata, pokazujući nam tako da negdje iza svega toga još uvijek postoji neki običan svijet, Armin će prvo nazvati mog starog i privatna tuga tog će sivog jutra izbrisati zvukove granata i stvoriti neko davno ljetno jutro, s dječakom s crvenim očima i danima u kojima se ljudi još znaju osvrtati na nečije sasvim osobne tuge.
I slučaj će htjeti da kada umre mama, prva osoba koju brat i ja ugledamo po izlasku iz stana bude Armin. Pitat će "kako je mama?", samo da mu se riječi zamrznu na usnama prije nego što ih izgovori do kraja.

Još kasnije, bilo je vrelo ljeto i bio je rat i u Karlovcu se igrala predstava-mjuzikl "Peace Child". Djeca i mladi iz karlovačkog kazališta s tom su predstavom prošli pola svijeta, riječ je o nečemu nevjerojatno upečatljivom i dirljivom i ponekad mi je žao što nakon rata više nikada nisu odigrali tu predstavu.
Prije nego što sam krenuo na predstavu koja je organizirana na jednom velikom košarkaškom igralištu na otvorenom, pogledao sam početak dnevnika.
Toga dana, u Tuzli je sedamdesetero i više mladih stradalo od granata.
Toga dana, "Peace Child" odigran je i za Tuzlu, svi posjetitelji znali su za to što se dogodilo i kada se prva djevojka popela na željezno stepenište, u mraku, s upaljenom svijećom i počela tiho izgovarati imena djece poginule u ratu, u grlu se pojavila neka velika knedla, tako da više nikada potpuno ne nestane. Povuče se, ne osjetiš je po par godina, a onda netko u nekom trenutku spomene Tuzlu i nema šanse da se prvo ne sjetiš "Peace Child" predstave i one knedle, koja u tom trenutku odmah ponovno iskoči.
Onda se ipak sjetiš Armina i njegovog tate i toga da će, što god svijet izmislio, baš uvijek biti i dobrih ljudi koji valjda čitav život idu po svijetu i s našim knedlama u grlu, ali ih nose s osmijehom od uha do uha i iskrama u očima. Iskrama od kojih nekako postaneš sretan, kao kad je noć i umoran si i sve te boli dok hodaš kroz sparinu i jedva čekaš da dođeš do kuće, a onda u visokoj travi ugledaš krijesnicu i nasmiješ se u toj noći, široko i iskreno kao dijete.

 

Ponekad noću, sjedim na zelenoj uličnoj ogradi, promatram zaspalu ulicu i u zraku se iznenada pojavi miris soli.
Ako zažmirim, u glavi mi se počinju ocrtavati skice grada koji nikada nisam vidio.

.

Slijedeći post: Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

 

Starim autobusom u inozemstvo
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
152089

Powered by Blogger.ba