Starim autobusom u inozemstvo

05.02.2007.

Gradovi (2/15). Koprivnica

.

Kako sam prije tjedan dana završio na hitnoj operaciji izrazito bolnog gnojnog čira u preponama nisam vas baš u stanju čitati i komentirati kako treba, no obećajem da ću nadoknaditi ;)

.

Koprivnica: Sunčane trake u parku

.

(autor fotografije je Bruno Šimić)

.

 

Kada netko spomene Koprivnicu prvo na što ću pomisliti je Renato, inače razmjerno mirni Renato, koji se u kupeu hvata za prečke od police za prtljagu, podiže noge do prozora i ispušta neke blesave zvukove.
Razlog za takvo ponašanje je u činjenici da smo tog zimskog dana, kao i svakog vikenda, krenuli vlakom za Varaždin, na faks, ali smo ubrzo ustanovili kako je raspored stanica ponešto drugačiji.
Zaključili smo kako idemo u Osijek i nakon početnog šoka to nam je postalo krajnje zabavno.
Međutim, ispostavilo se da smo samo ušli u vlak koji, za razliku od onih nekoliko desetaka koje smo isprobali do tada, umjesto preko Zaboka, za Varaždin ide preko Koprivnice.

Narednog proljeća, kao već iskusni poznavatelji svih trasa za Varaždin, sjedili smo u kupeu s još par prijatelja s fakulteta, koji su se isprva također začudili neobičnim stanicama, sve dok jedan od njih nije rekao "ma daj ne jebite, pa taj ide prek Koprivnice".
Slučaj je htio da se ja baš u tom trenutku trgnem iz nekakvog drijemeža, na što je Vojvoda Ivek od Ozlja rekao nešto poput "si ti nor, daj čkomi o Koprivnici, bu se Catcher hitil iz cuga".

U to doba, naime, tema brojnih studentskih kolegija, kao i razmišljanja brojnih prijatelja kako na faksu, tako i u gradu, bila je "Koji kurac Catcher vidi u Koprivnici?".

Renato više nije reagirao ako bismo preko vikenda ostali na faksu, a ja u subotnje jutro uzeo nešto novaca i poručio "idem ja malo do Koprivnice", no ostali su bili krajnje intrigirani.

A u biti, u Koprivnici nije bilo ničeg posebnog. Samo jedan lijepi gradić, koji je u tom trenutku bio moj. I samo moj, jer nitko drugi od 400 studenata prve godine Fakulteta organizacije i informatike nije onuda mlatarao iz čistog mira poput mene.
Prvi puta otišao sam tamo sasvim bezveze, iskreno rečeno očekujući pitomo mjestašce, a našao sam...pa, našao sam pitomo mjestašce u kojem je, međutim, bio pravi gradski centar i to još uvijek najljepši centralni trg kojeg sam vidio u životu.
Ogromni cvjetnjaci, predivan vodoskok, austro-ugarske zgrade koje su nekako postigle idealan spoj očuvanosti i šarmantne zapuštenosti, a na drugoj strani - vrlo lijepi veliki park.

Kao ni danas, Koprivničani ne pokazuju baš puno entuzijazma kada je njihov grad u pitanju, ili je možda riječ o krajnje skromnim ljudima. Tako se na fenomenalnoj stranici
Photocroatia može pronaći između 50 i 200 fotografija gotovo svakog hrvatskog grada koji vam padne na pamet. Od Koprivnice se mogu pronaći točno dvije.
Ako su se Riječanke iz donjeg posta u to doba nasmijale na moje pitanje kuda se izlazi u Rijeci, ipak su se odmah ponudile da me provedu cijelim gradom uz "ma naći će se nešto", te povremenim hvalisanjem ili, pak, posve nepotrebnim isprikama na račun zapuštenosti nečega, iskazale lokalpatriotizam, dvije su simpatične Koprivničanke na slično pitanje umalo umrle od smijeha, a kada sam im rekao da mi je baš super u njihovom gradu ustanovile su kako sam ja prva osoba na planeti koja to misli.


Jednog zelenog i toplog proljeća, sjedio sam na klupi u velikom centralnom koprivničkom parku, dok su kroz guste krošnje probijale sunčeve trake i šarale klupama, bijelim kamenčićima šetališta i lišćem, i promatrao zgodan paviljon u središtu. Postarijeg čovjeka koji je u prolazu upitao sam služi li paviljon još svojoj funkciji, na što me upitao odakle sam.
Proveli smo neko vrijeme sjedeći na toj klupi, ja uživajući u koprivničkom parku, a on pričajući bajke o karlovačkim parkovima kroz koje, to su njegove riječi, "možeš hodati cijeli dan, a da opet ne vidiš sve".
U nekom drugom gradu, s tek navršenih devetnaest, nezamisliva bi bila pomisao da provedem sat vremena sjedeći na klupi u parku sa starcem, no Koprivnica je u to doba imala ulogu potpuno drugačije dimenzije, paralelnog svijeta u kojem sam nalazio sve što sam poželio i u kojem je sve potencijalno bilo zgodno i zanimljivo.

Druge zime, kada me uhvatila uobičajena studentska kriza, kada sam mrzio svaku pomisao na zgradu fakulteta, na stan u kojem se nalazim i na sve oko sebe, te padao u duboku depresiju pri pomisli da me nakon svega ovoga čeka još cijeli život za koji nemam pojma što želim od njega, dugo sam pričao s Jelenom. Jednom, dok smo obarali rekorde u duljini telefonskih razgovora zašutila je i onda posve tiho rekla:
- Zašto ne odeš malo u Koprivnicu? Znaš da si tamo uvijek sretan.

Bilo je to kao da je pored mene, kao da smo u prolazu njene zgrade i u mrklom mraku, sa zamračenim uličnim svjetlima, spuštenim roletnama na svim prozorima i debelim balvanima na ulaznim vratima, dok u predgrađu odjekuju pucnjevi, njene tamnosmeđe oči ipak nekim čudom svjetlucaju kroz noć.

Koprivnica je grad kojeg sam nekada volio. U nekom drugom životu. Njena uloga je okončana i nikada više nisam pomislio da sjednem na vlak i odem tamo. Ipak, kada god čujem ime tog grada, na rubu usana pojavi se jedva primjetni osmijeh i osjetim se kao da usred proljeća sjedim na nekoj klupi i promatram svijet, ne znajući što me čeka, ali pretpostavljajući kako će mnogo od toga biti sasvim lijepo.


Slijedeći post: Krk: Zora u napuštenom svijetu

Starim autobusom u inozemstvo
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151658

Powered by Blogger.ba