Starim autobusom u inozemstvo

20.02.2007.

Gradovi (6/15): Varaždin

.

Varaždin: Snijeg u magli

.

.

Ovo je vjerojatno najteži post koji ću ikada napisati. Naime, ja volim gradove. Onako duboko osim svog rodnog grada volim samo Rijeku, o tome sam pisao na početku ove "turneje", ali praktički sve ostale gradove volim. Kao pojam. Jednostavno volim pojam grada. Bez obzira govorimo li o mjestima poput Duge Rese koja tek uz puno dobre volje i puno natezanja mogu proći kao gradićak, ili o Beču i Londonu - ja, eto, volim gradove.
Volim gradove i volim biti u njima.
Iz tog razloga, a i iz razloga da me možda čita netko iz ovog grada o kojem je danas riječ, ovo je najteži post do sada.
Jer, ne volim Varaždin.

Za to nismo krivi ni Varaždin ni ja. Kriv je rat i kriv je, siguran sam, baksuz da u krivo vrijeme naletim na krive ljude.
Rat se ionako ne može objasniti, pa nema smisla previše pričati o tome da kada na televiziji vidiš kako je počeo novi žestok napad na tvoj grad, umjesto da si sretan što si na sigurnom, iste sekunde želiš sjesti na vlak i otići u Karlovac, Zadar, Sisak, Vinkovce...gdje god inače živiš.
Kada se tome pridoda da si naletio na razmjerno velik broj ljudi koji govore stvari poput "da, vjerujem da je gadno u Karlovcu, ali siguran sam da se kod vas nikada nije tako jako pucalo kao u Varaždinu one jedne noći" (jedine u kojoj se uopće i pucalo), ili na ljude koje pitaš za vojarnu u kojoj ti prijatelj služi vojsku, oni pitaju odakle si, pa kad kažeš da si iz Karlovca urnebesno "šaljivo" kažu "pa ti si onda trebao pitat za kasarnu, vi ste tamo Srbi", ili na nogometnoj utakmici Varteks-Cibalia sjediš pored ljudi koji cijelu utakmicu Vinkovčanima viču da su četnici.

Ljudi, nažalost, nisu dominantno razumska bića, pa je meni vrlo lako znati da to nije Varaždin, ali je puno teže osjećati da to nije Varaždin.


A, da budemo fer, Varaždin doista jest i mnogo drugih stvari i trenutaka.

Varaždin je, recimo, jedna od najintenzivnijih noći tvog života. Ona u kojoj osamnaestogodišnji dječak sjedi poslije ponoći na prozorskoj dasci iznajmljenog stana, vani je toplo, večer nalikuje na ljetnu iako je već deseti mjesec. U gradu je potpuni mrak, prigušeno gore ulična svjetla, tišinu tek nakratko razbija neki udaljeni automobil ili kratki lavež psa...i onda osjetiš tu tišinu.
Osjetiš da se ne čuje doista ništa. Da u predgrađu nema puškaranja.
Ne čuješ rafale kako probijaju noć i odjednom te uhvati nevjerojatna navala osjećaja. Istovremeno se osjećaš kao petnaestogodišnjak koji se kasno noću vraća iz prvog izlaska, u svijetu u kojem nikada neće biti rata, ali i nervozno, kao da izostanak tog puškaranja znači kako nešto nije u redu, kako stvari nisu posložene, kao kad stojiš u dugom redu i dva mjesta ispred tebe je čovjek koji na sakou ima jednu jedinu dugačku dlaku. I izluđuje te što je ne možeš maknuti.
A to je i prva prava navala nostalgije, trenutak u kojem bi najradije ostavio i faks i sve i sjedio svaku noć na prozorskoj dasci u svojoj sobi, u svom gradu, i slušao do jutra puškaranje iz predgrađa.


Varaždin je i mali kafić zaboravljenog imena, s čudnim svjetlima, uvijek samo malo previše ugrijan, u kojem se baš uvijek naručuje vruća čokolada. I kasna večer u kojoj je sačekaš dok ne završi s poslom i onda šetate očaravajuće pustim varaždinskim ulicama, ruku pod ruku, pričate o knjigama i ti primjećuješ kako joj na svježem zimskom zraku obrazi više nisu rumeni kao u pregrijanom kafiću.

Varaždin je i cenkel, odnosno poslijepodne u kojem sjedite na osunčanom trgu i nakon što svi naruče jedino ti se još misliš i misliš (što gotovo uvijek završi s "ma kokakolu") i onda odjednom kažeš "a daj mi cenkel". Poslije se beskrajno čudiš što ni konobar ni frendovi iz drugih gradova nisu čuli za cenkel. Ili se praviš da se čudiš jer piće od deci fante, deci kole i deci mineralne izmislio si upravo tog trenutka. Kako bilo, za par tjedana varaždinski konobari znaju što je cenkel a pola društva redovito ga naručuje po svim bircevima, sve dok nam ne prestane biti smiješno.

Na kraju, Varaždin je prva studentska zima, prvi veliki snijeg i gusta magla par dana kasnije, s ogromnom hrpom snijega skupljenom u središtu trga, u očekivanju kamiona koji će je odvesti u nepoznatom pravcu.
Ta večer jedna je od onih koje su prelijepe kada se događaju, a svaki kasniji opis ne može izbjeći patetiku. Rat se, kao što rekoh, ne može objasniti, pa tako ni večer u kojoj se dječaci i djevojčice koji su petnaestu, šesnaestu i sedamnaestu proveli pod granatama i sirenama - jednostavno igraju. Predugo bi trajalo objašnjavanje zašto uopće nije čudno da su svi ostali nakon predavanja otišli kući, a da smo se mi, Siščani, Zadrani, Osječani i Vinkovčani, gotovo do ponoći valjali po tom snijegu, grudali, gradili tvrđave, smijali se bez prestanka i bez imalo sustezanja bili djeca, zaboravivši na tu večer ulogu tako "odraslih" studenata.


A ipak...
Đorđe Balašević u jednoj pjesmi kaže "slike su bleđe i bleđe, pa lepe potiskuju ružne".
Pa, sad, kako kad Đorđe.
Kako kad.


Onog jutra kada sam posljednji put odlazio iz Varaždina, trg je bio još posve pust, samo se iz daljine čuo glas jednog od u to vrijeme poznatijih varaždinskih klošara, tipa koji je mljeo tristo na sat. Kad me ugledao već se po običaju malo primirio, uspravio i pristupio mi.
- Imaš kaj love stari, imaš kaj love?
Dao sam mu 20 kuna, na što me počeo pratit do željezničke stanice.
- A kaj na vlak ideš, na vlak?
- Aha - rekoh.
- A kam ideš, kam?
- U Karlovac.
- Kaj ćeš tam jebote, tam je rat stari, rat.
- Jebiga, tamo živim.
Zastao je i uozbiljio se. Onda je izvadio onih 20 kuna iz džepa i pružio mi:
- Sorry stari, sorry, ne bi te tražil da sam znal da si iz Karlovca.

Pazite, klošar mi je pokušao vratit lovu. Beat that!

Posljednji puta prolazio sam prugom pored Varaždina i u maglovitom jutru gledao prepoznatljive obrise crkvenih tornjeva i kuća. Krov fakulteta podsjetio me na onu večer sa snijegom, sjetio sam se nasmijanih lica i prijateljstava za koja se od prvog dana zna da su ograničenog roka trajanja i da ćemo gotovo svi po završetku fakulteta ponovno postati stranci.
Možda zato što ne volim rastanke, a možda i zato što je jutro bilo takvo, pomislio sam kako je u očima onog klošara koji me protekle dvije godine nebrojeno puta naživcirao bilo neke nepatvorene i čiste dobrote. I pomislio sam kako dugujem Varaždinu drugu šansu.

A, onda je počeo neki drugi život.



Slijedeći grad - Sisak: Čita li Mel Gibson Zagora?

.

18.02.2007.

Gradovi (5/15): Zagreb

.

Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

.

.

Dok se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, polako uspinju prema Gornjem Gradu, u glavi razmišljaju o toliko različitih stvari.
Tu je osjećaj pustolovine prvog pravog školskog izleta, divljenja prema u njihovim očima tako velikom gradu, s toliko puno ljudi na ulicama, i iščekivanja kada će napokon ponovno sjesti u mali školski autobus i krenuti prema zoološkom vrtu.
Zagreb je u njihovim očima neizmjerno zabavno izletište.

Osam godina kasnije, dok sjede ispred katedrale, u kasno proljeće, dok dječaci gledaju lagano obučene djevojčice koje polako postaju djevojke, a one listaju šarene časopise praveći se da ne primjećuju te iste poglede, Zagreb nalikuje na svijet.
Nalikuje na sve ono što nije u tvojoj ulici, u tvojoj školi, u tvom gradu. Dok vrhovi katedrale blješte pod suncem, čini se kako si u tom nekom svijetu, svijetu koji valja vidjeti, što više od njega, što prije.


Onda nestane beskonačnog povjerenja i preslatke naivnosti iz doba 1.a razreda osnovne škole «Veljko Vlahović» i rasplinu se i one posljednje kapi lijepog čuđenja pred veličinom svijeta iz doba 8.a razreda iste škole.
I Zagreb nepravedno plaća danak centraliziranosti ove države, pa se u većini gradova srednjoškolci podijele na one koji ga ne podnose i alergični su na svaki njegov spomen, te na one kojima je jedini životni cilj otići iz svoje provincije u Zagreb.
Karlovčani nisu cijepljeni protiv ove bolesti, ali moram priznati kako su u znatno boljem položaju nego gotovo svi ostali stanovnici naše države. Naime, u ovim okolnostima Zagreb je na praktički idealnoj udaljenosti – dovoljno daleko da se Karlovac ne osjeti progutanim i ne izgubi svoj identitet kao što ga u očima stanovnika lijepe naše gube, primjerice, Zaprešić ili Velika Gorica. A dovoljno blizu da bude nadomak ruke za odlaske na koncerte, velike utakmice, pa čak i studiranje ili rad, jer za razliku od ostalih Karlovčani zahvaljujući blizini i autoputu mogu bez većih problema raditi u Zagrebu a živjeti u svom gradu.

Zato i nije bilo previše smiješno kada smo sjedili u parku kod kina, pili loš bambus i pušili travu koja je vjerojatno bila najobičnija trava vulgaris s nečije livade, i kad je Goc nakon pomalo pretjeranih Valerijinih žalopojki o studentskom životu u Zagrebu rekao:
- A zakaj tebe Zagreb nervira? Pa gledaj ga kao zabavni i shopping centar u karlovačkom predgrađu!


A svo to vrijeme, Zagreb se upisuje u privatna sjećanja, s mnogim lijepim i ponekom ružnom stvari. I na neki način postaje tvoj, htio ti to ili ne. Jednom davno na ovom blogu sam pisao o svom vrlo specifičnom poimanju hrvatstva, sada mogu samo ponoviti kako se klonim bilo kakvog isticanja, veličanja, vikanja i sličnih gluposti. Volim Hrvatsku onako kako volim svoju sestričnu, bez ikakve potrebe da idem okolo i to spominjem, ili da smatram kako je moja sestrična vrednija od ostalih sestrični na svijetu. Više je riječ o osjećaju pripadnosti i nečemu što neizostavno predstavlja jedan dio onog što jesam. Nečem što je, eto, moje. Možda je najbolje to pojasniti na primjeru himne – naime, hrvatsku himnu smatram razmjerno dosadnom i krajnje nezanimljivom skladbom. Ali je moja.
Moj je i Zagreb. I ne osjećati ga svojim, na neki način bilo bi ne znati što si i tko si.



Ipak, već godinama, kada pomislim na Zagreb, pomislim na iste slike. Na vruće jutro, usijani krov automobila po kojem lupkam prstima, s rukom pruženom kroz prozor, dok prolazimo kraj Dinamovog stadiona i ja na sekundu pomišljam na neke davne utakmice. Tata gleda ispred sebe, obavljajući automatske radnje u vožnji i misleći na nešto sasvim drugo, baš kao i brat.
Onda se pojavi slika prilično zapuštenog i neurednog parkirališta, izlazak iz auta i težak, opor miris prevrućeg svibnja.
I onda park. Park na Jordanovcu, vjeverice na drveću, ona u tamnoplavom ogrtaču, dok je još mogla hodati, život koji teče svuda oko nas, oko tog bolničkog parka, i taj jedan trenutak u kojem smo ostali sami, u parku, u proljeću, u kasnom prijepodnevu i u kojem smo dvije ili tri minute pričali kao nekad, kao što više nikada nećemo.



Dok su se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, uspinjali prema Gornjem Gradu, u svijetu koji je još bio mlad, njihove mame nervozno su pogledavale na sat u najdužem jutru njihovih života. Znajući duboko u sebi da su sigurni i da će sve biti dobro, povremeno su pomišljale na najgore moguće stvari, kako bi ih proživjele one u svojim strahovima, a ne mi u svojim životima.
Svijet je bio mlad i dok sam raširenih očiju gledao Zagreb, nisam znao ništa o tome.
Saznao sam tek kasnije, kada su vjeverice u bolničkom parku, posljednji obični razgovor i posljednji opušteni osmijeh nekoga tko me bezuvjetno volio, postale slika nezbrisivo vezana uz Zagreb.

I ponekad, kasno noću, pomislim na Zagreb. Na neki sunčan dan, ulice pune ljudi, na neki savršeno običan i lijep dan, u kojem ću proći kraj zgodnog malog kafića s terasom i začuti «naša lica još su lijepa, zatvori mi oči, neka kraj nas jure...nek se lome prsti...idemo na ples i svijet je opet mlad». I opet se dječje nevino nasmijati Zagrebu.


Slijedeći grad: Varaždin: Snijeg u magli

 

12.02.2007.

Gradovi (4/15): Tuzla

.

.

.

Gradovi (4/15): Tuzla

.

.

- Mirišeš na more. Cijela ova noć nekako miriše na more - rekla je Valentina, neke davne ljetne večeri, u jednom ratu, na jednom napuštenom autoputu, dok smo gledali kako mrak pretvara izrešetane zidove, napukle prozore i izgorjele krovove našeg grada u sjene. Sjene koje su nalikovale na svijet kakav je nekada bio.

Ponekad noću, Valentina je sjedila na autoputu, walkmanom se štitila od puškaranja u predgrađu i činilo joj se da vjetar donosi miris soli s ne tako daleke morske obale.


***

Kada netko spomene Tuzlu, prvo na što ću pomisliti nije ono što je najvažnije. Naime, prvo ću se sjetiti petog razreda osnovne škole i igre asocijacija u školi. Učiteljica je rekla "sloboda", a ja sam kao pravi nogometni fanatik odmah rekao "tuzla". Nakon toga učiteljica me zamolila da nastavim i išlo je to otprilike ovako: tuzla - sol - more - plavo - kosa - pletenice - kifle - slano - sol - tuzla.
Ispalo je da Tuzla zatvara krug kako god da okreneš, baš kao što će kasnije postati neizostavno vezana za neke ključne stvari kao što su ljubav, prijateljstvo, dobrota i smrt.

U našoj ulici igrom slučaja, baš u dvije susjedne zgrade, bile su dvije tuzlanske obitelji.
Prvi susret s Eminom imao sam kao šestogodišnji klinac, neposredno pri doseljenju u ulicu, kada su djevojke igrale štrofova, a njoj je netko zadao da me poljubi. Pobjegao sam glavom bez obzira, no unatoč tome upravo je Emina, za jedno tri glave viša i za jedno pet godina starija od mene, postala moja prva simpatija.
Bilo je ljeto, sunčano i opušteno, kada me mama zagrlila uz velik osmijeh, kada sam joj napokon pokazao tu svoju prvu simpatiju.

Armin je, pak, bio najbolji "veliki dečko" u ulici. U hrpi zlostavljača koji su nam rušili tvrđave od snijega, zaključavali nas u podrumu, koristili nas kao priručne robove i slično, Armin je bio jedini koji nas je branio i kad je on bio vani stariji dečki nas nisu dirali.
Bilo je ljeto, sunčano i opušteno, kada smo sjedili na zelenoj ogradi, a Armin je prošao pored nas s crvenim očima. Toga jutra umrla mu je mama i u našim dječjim životima oblikovala se prva svijest o smrti.
Puno kasnije, njegovi i moji roditelji bit će veliki prijatelji, a njegov tata Omer pričat će mi ponekad o Tuzli, baš kao što ćemo svi skupa pričati da jednom moramo otići tamo.
Kada Omer umre, naglo i neočekivano, usred rata, ali ne od rata, pokazujući nam tako da negdje iza svega toga još uvijek postoji neki običan svijet, Armin će prvo nazvati mog starog i privatna tuga tog će sivog jutra izbrisati zvukove granata i stvoriti neko davno ljetno jutro, s dječakom s crvenim očima i danima u kojima se ljudi još znaju osvrtati na nečije sasvim osobne tuge.
I slučaj će htjeti da kada umre mama, prva osoba koju brat i ja ugledamo po izlasku iz stana bude Armin. Pitat će "kako je mama?", samo da mu se riječi zamrznu na usnama prije nego što ih izgovori do kraja.

Još kasnije, bilo je vrelo ljeto i bio je rat i u Karlovcu se igrala predstava-mjuzikl "Peace Child". Djeca i mladi iz karlovačkog kazališta s tom su predstavom prošli pola svijeta, riječ je o nečemu nevjerojatno upečatljivom i dirljivom i ponekad mi je žao što nakon rata više nikada nisu odigrali tu predstavu.
Prije nego što sam krenuo na predstavu koja je organizirana na jednom velikom košarkaškom igralištu na otvorenom, pogledao sam početak dnevnika.
Toga dana, u Tuzli je sedamdesetero i više mladih stradalo od granata.
Toga dana, "Peace Child" odigran je i za Tuzlu, svi posjetitelji znali su za to što se dogodilo i kada se prva djevojka popela na željezno stepenište, u mraku, s upaljenom svijećom i počela tiho izgovarati imena djece poginule u ratu, u grlu se pojavila neka velika knedla, tako da više nikada potpuno ne nestane. Povuče se, ne osjetiš je po par godina, a onda netko u nekom trenutku spomene Tuzlu i nema šanse da se prvo ne sjetiš "Peace Child" predstave i one knedle, koja u tom trenutku odmah ponovno iskoči.
Onda se ipak sjetiš Armina i njegovog tate i toga da će, što god svijet izmislio, baš uvijek biti i dobrih ljudi koji valjda čitav život idu po svijetu i s našim knedlama u grlu, ali ih nose s osmijehom od uha do uha i iskrama u očima. Iskrama od kojih nekako postaneš sretan, kao kad je noć i umoran si i sve te boli dok hodaš kroz sparinu i jedva čekaš da dođeš do kuće, a onda u visokoj travi ugledaš krijesnicu i nasmiješ se u toj noći, široko i iskreno kao dijete.

 

Ponekad noću, sjedim na zelenoj uličnoj ogradi, promatram zaspalu ulicu i u zraku se iznenada pojavi miris soli.
Ako zažmirim, u glavi mi se počinju ocrtavati skice grada koji nikada nisam vidio.

.

Slijedeći post: Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

 

07.02.2007.

Gradovi (3/15): Krk

.

Krk: Zora u napuštenom svijetu

.

Sanel je bio basist u mom prvom bendu. Bili smo djeca i bilo je to još prije rata, a naše prve snimke sastoje se od njegovog električnog basa, Zlajine akustične gitare po kojoj nabija kao konj da se barem malo čuje kraj basa i mene koji se dernjam kao manijak.
Bilo je to jedno opušteno vrijeme, s ulicama punim djece, s noćima koje su se razlijevale parkovima i rijekama nasmijanog grada i s jutrima koja mirišu na slana peciva, riječno bilje i koprive, te pomalo ofucane ali još uvijek jarkožute teniske loptice.
Kasnije je došao rat, bend je postao vrlo popularan u lokalnim okvirima, ali Sanel više nije pripadao ni bendu ni okvirima, već Kanadi.
Prije par godina, usred najsunčanijeg ljeta, vraćao sam se iz grada i ugledao ga kako prolazi alejom lipa kod Žečea, tamo gdje je kad smo bili klinci jednom ispao vlak.
Dok smo stajali i pričali bilo je kao da sam se vratio u neko drugo vrijeme, kao da smo opet dječaci i pričamo o prvim gimnazijskim danima ili dogovaramo probu za sutra.


U tom drugom vremenu, na more sam uvijek išao na Krk.
Bio sam u mnogo mjesta na tom otoku, ali kada ga netko spomene ja uvijek prvo pomislim na Punat, mjesto u kojem sam redovito odlazio s roditeljima i bratom sve do negdje petnaeste godine života.
Punat je i mjesto jednog od najčudnijih događaja u mom životu, imao sam negdje 11-12 godina i šetao sam prema središtu mjesta i razmišljao kako je dosadno i kako bi bilo super da se pojavi netko iz ulice, recimo Crijevo. Stvar je u tome kako je Crijevo svake godine cijelo ljeto provodio u mjestu u kojem je imao vikendicu i baš nikada nije išao nigdje drugdje, niti je ikada išta slično spomenuo. I baš u trenutku kada sam pomislio "jebote, da je bar Crijevo ovdje" pojavio se baš on, mlatarajući nekim koferčićem i hodajući korak-dva ispred mame i bake.

Ipak, najupečatljivija uspomena s Krka ipak je godina 1992. i Šilo. Točnije, koncert Daleke Obale u Dobrinju na koji smo svi otišli sa starcima, a onda ostali sami dugo poslije koncerta i vraćali se pješice do Šila. Bila je to jedna od onih stvari koje naizgled nisu ništa posebno, ali kad ih, recimo, vidiš u nekom američkom filmu, misliš si "jebote, zašto mi nemamo tako kul djetinjstvo, kul prijatelje ili kul događaje". Hodali smo satima po otočkim cestama, asfaltom i makadamom, išli zajedno, odvajali se u grupice, ležali na travi i pjevali, sjedili na kamenju i igrali krug istine, a kako je vrijeme prolazilo šetali smo sve sporije.
Bila je to večer u kojoj se nije dogodilo baš ništa posebno, ali kad sve sve to "ništa" sabere ispala je možda i najljepša večer naših života.
Sa svitanjem zore ušli smo u malo seoce nadomak Šila, kamene uličice bile su posve puste, prozori su bljeskali crvenom bojom neba, mirisalo je na lavandu i opet je bilo kao u nekom američkom filmu, kao u onom trenutku kada shvatiš da strašno jako voliš te ljude, ali da sada život ide dalje i da se vjerojatno više nikada nećete sresti.
Toga dana, u predvečerje, spremali smo stvari u auto, polako su počinjali cvrčci, miris lavande bio je još izrazitiji, čuo se šum mora, a s radija u autu zasvirala je "Sealed with the kiss", ljigava pjesma Jasona Donovana, koja je u tom trenutku nekako savršeno odgovarala osjećaju.

A Punat?
Punat je puno toga.
Punat je Dino koji je bio malo stariji i nas klince svake godine strašio novim glupostima, bili to špijuni i kriminalci u sumnjivom crnom mercedesu, duhovi u apartmanu broj 14, ili starac u lokalnoj konobi koji je nekada bio plaćeni nindža ubojica.
Punat je Maja kojoj se baš s nekim hodalo, pa je onda bila s Mislavom, onda s njegovim bratom Karlom, pa je onda Mislav nagovorio Karla da je ipak ostavi, pa sam ja rekao "dobro, meni nisi brat", pa je Maja bila i sa mnom, sve dok nije rekla "ajmo sad plesat", na što sam ja zaključio da mi je ipak žao Karla.
Punat su nogometne utakmice sa Šveđanima iz obližnjeg kampa, žuti "polo" koji je najbolji žuti sok u povijesti žutih sokova, prve gole grudi u koje piljimo na nudističkoj plaži uz stručne rasprave jesu li bolje "onakve ko od Samanthe Fox" ili "male špičaste", prvi večernji izlasci bez roditelja, ono popodne u kojem je nestao moj šestogodišnji brat (a zapravo samo otišao nekom klincu u apartman i njegovoj mami rekao da naši starci znaju za to)...
A Punat je zapravo i janjetina u Gračacu, Plitvice, Rastoke, osjećaj mučnine u autu, kaseta Romana Butine, potamnjela koža, miris vlažnih ručnika zamrljanih kremom za sunčanje, brujanje automobila na praznim kordunaškim putevima u kasno poslijepodne i prvi pogled na moj grad s brda.


Punat je neko drugo vrijeme i zato i nije čudno da više nikada nisam otišao tamo. Nije stvar samo u odrastanju. Stvar je u tome da više nikada ne bi po povratku otišli na tržnicu po četiri porcije ćevapa s lukom. Ne bi, jer nema više mame. Kao što nema ni onog vremena u kojem su stvari blie naivno i dječje lijepe. Pa tako više ne postoji ni Punat. To je sada neko drugo mjesto, koje nema nikakve veze s dječacima i djevojčicama koji kasno navečer, ispod borova, igraju štrofova i smiju se s pomalo zaboravljenom iskrenošću.
Ako ipak odem, bit će to kao ono poslijepodne u kojem sam sreo Sanela.


Slijedeći post: Tuzla: Skice grada

.


05.02.2007.

Gradovi (2/15). Koprivnica

.

Kako sam prije tjedan dana završio na hitnoj operaciji izrazito bolnog gnojnog čira u preponama nisam vas baš u stanju čitati i komentirati kako treba, no obećajem da ću nadoknaditi ;)

.

Koprivnica: Sunčane trake u parku

.

(autor fotografije je Bruno Šimić)

.

 

Kada netko spomene Koprivnicu prvo na što ću pomisliti je Renato, inače razmjerno mirni Renato, koji se u kupeu hvata za prečke od police za prtljagu, podiže noge do prozora i ispušta neke blesave zvukove.
Razlog za takvo ponašanje je u činjenici da smo tog zimskog dana, kao i svakog vikenda, krenuli vlakom za Varaždin, na faks, ali smo ubrzo ustanovili kako je raspored stanica ponešto drugačiji.
Zaključili smo kako idemo u Osijek i nakon početnog šoka to nam je postalo krajnje zabavno.
Međutim, ispostavilo se da smo samo ušli u vlak koji, za razliku od onih nekoliko desetaka koje smo isprobali do tada, umjesto preko Zaboka, za Varaždin ide preko Koprivnice.

Narednog proljeća, kao već iskusni poznavatelji svih trasa za Varaždin, sjedili smo u kupeu s još par prijatelja s fakulteta, koji su se isprva također začudili neobičnim stanicama, sve dok jedan od njih nije rekao "ma daj ne jebite, pa taj ide prek Koprivnice".
Slučaj je htio da se ja baš u tom trenutku trgnem iz nekakvog drijemeža, na što je Vojvoda Ivek od Ozlja rekao nešto poput "si ti nor, daj čkomi o Koprivnici, bu se Catcher hitil iz cuga".

U to doba, naime, tema brojnih studentskih kolegija, kao i razmišljanja brojnih prijatelja kako na faksu, tako i u gradu, bila je "Koji kurac Catcher vidi u Koprivnici?".

Renato više nije reagirao ako bismo preko vikenda ostali na faksu, a ja u subotnje jutro uzeo nešto novaca i poručio "idem ja malo do Koprivnice", no ostali su bili krajnje intrigirani.

A u biti, u Koprivnici nije bilo ničeg posebnog. Samo jedan lijepi gradić, koji je u tom trenutku bio moj. I samo moj, jer nitko drugi od 400 studenata prve godine Fakulteta organizacije i informatike nije onuda mlatarao iz čistog mira poput mene.
Prvi puta otišao sam tamo sasvim bezveze, iskreno rečeno očekujući pitomo mjestašce, a našao sam...pa, našao sam pitomo mjestašce u kojem je, međutim, bio pravi gradski centar i to još uvijek najljepši centralni trg kojeg sam vidio u životu.
Ogromni cvjetnjaci, predivan vodoskok, austro-ugarske zgrade koje su nekako postigle idealan spoj očuvanosti i šarmantne zapuštenosti, a na drugoj strani - vrlo lijepi veliki park.

Kao ni danas, Koprivničani ne pokazuju baš puno entuzijazma kada je njihov grad u pitanju, ili je možda riječ o krajnje skromnim ljudima. Tako se na fenomenalnoj stranici
Photocroatia može pronaći između 50 i 200 fotografija gotovo svakog hrvatskog grada koji vam padne na pamet. Od Koprivnice se mogu pronaći točno dvije.
Ako su se Riječanke iz donjeg posta u to doba nasmijale na moje pitanje kuda se izlazi u Rijeci, ipak su se odmah ponudile da me provedu cijelim gradom uz "ma naći će se nešto", te povremenim hvalisanjem ili, pak, posve nepotrebnim isprikama na račun zapuštenosti nečega, iskazale lokalpatriotizam, dvije su simpatične Koprivničanke na slično pitanje umalo umrle od smijeha, a kada sam im rekao da mi je baš super u njihovom gradu ustanovile su kako sam ja prva osoba na planeti koja to misli.


Jednog zelenog i toplog proljeća, sjedio sam na klupi u velikom centralnom koprivničkom parku, dok su kroz guste krošnje probijale sunčeve trake i šarale klupama, bijelim kamenčićima šetališta i lišćem, i promatrao zgodan paviljon u središtu. Postarijeg čovjeka koji je u prolazu upitao sam služi li paviljon još svojoj funkciji, na što me upitao odakle sam.
Proveli smo neko vrijeme sjedeći na toj klupi, ja uživajući u koprivničkom parku, a on pričajući bajke o karlovačkim parkovima kroz koje, to su njegove riječi, "možeš hodati cijeli dan, a da opet ne vidiš sve".
U nekom drugom gradu, s tek navršenih devetnaest, nezamisliva bi bila pomisao da provedem sat vremena sjedeći na klupi u parku sa starcem, no Koprivnica je u to doba imala ulogu potpuno drugačije dimenzije, paralelnog svijeta u kojem sam nalazio sve što sam poželio i u kojem je sve potencijalno bilo zgodno i zanimljivo.

Druge zime, kada me uhvatila uobičajena studentska kriza, kada sam mrzio svaku pomisao na zgradu fakulteta, na stan u kojem se nalazim i na sve oko sebe, te padao u duboku depresiju pri pomisli da me nakon svega ovoga čeka još cijeli život za koji nemam pojma što želim od njega, dugo sam pričao s Jelenom. Jednom, dok smo obarali rekorde u duljini telefonskih razgovora zašutila je i onda posve tiho rekla:
- Zašto ne odeš malo u Koprivnicu? Znaš da si tamo uvijek sretan.

Bilo je to kao da je pored mene, kao da smo u prolazu njene zgrade i u mrklom mraku, sa zamračenim uličnim svjetlima, spuštenim roletnama na svim prozorima i debelim balvanima na ulaznim vratima, dok u predgrađu odjekuju pucnjevi, njene tamnosmeđe oči ipak nekim čudom svjetlucaju kroz noć.

Koprivnica je grad kojeg sam nekada volio. U nekom drugom životu. Njena uloga je okončana i nikada više nisam pomislio da sjednem na vlak i odem tamo. Ipak, kada god čujem ime tog grada, na rubu usana pojavi se jedva primjetni osmijeh i osjetim se kao da usred proljeća sjedim na nekoj klupi i promatram svijet, ne znajući što me čeka, ali pretpostavljajući kako će mnogo od toga biti sasvim lijepo.


Slijedeći post: Krk: Zora u napuštenom svijetu

Starim autobusom u inozemstvo
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
152616

Powered by Blogger.ba