Starim autobusom u inozemstvo

28.01.2007.

Rijeka

Rijeka: Definicija grada

(autorica fotografije je Nadia Krmar)

.

.

One godine kada je umro Tito, maleni dječak s loptom pod rukom pitao je tatu smije li se igrati ili i on mora poštivati pravila sedam dana žalosti.
Nakon što je tata uz osmijeh rekao da se djeca, naravno, smiju igrati, kišno je poslijepodne proveo u širokom predsoblju nabijajući loptu u zid i bacajući se na nju kao Dinamov vrata Željko Stinčić.
Maleni dječak bio je zaluđen nogometom, pa zato danas nije u stanju razlučiti je li za grad Rijeku prvi puta čuo zahvaljujući istoimenom nogometnom klubu, ili onog mutnog jesenskog jutra, s figuricama od plastelina na prozorskoj dasci, vlagom na zidovima i dječjim programom na televiziji, dok je sjedio na stolici, odvajao koru kruha od mekanog dijela i slušao mamu kako mu priča o gradu u kojem je rođena - Rijeci.
U njegovoj otprilike četiri godine staroj glavi, grad Rijeka vjerojatno je dobio sliku grada na puno vode, jer zašto bi se inače tako zvao?
Kada imaš četiri godine, Rijeka je grad iz kojeg dolaze oni koji te vole i oni koje voliš.

Prvi susret, međutim, neće zapamtiti po dobrom. Te godine mama nije išla na more, jer je dječakov mali brat imao tek dva mjeseca, a tata i on išli su s prijateljima u bijelom stojadinu.
Dječaku je muka u automobilu i više baš nikako neće moći izdržati upravo u Rijeci. Sjeća se velike žute zgrade, sjeća se lučkih dizalica, sjeća se brodova i sjeća se kako je mislio da ga ta mučnina više nikada neće proći.
Rijeka je postala grad od čijeg spomena ti postaje nekako čudno slabo, kao da iznenada zrak ispuni ustajali miris unutrašnjosti bijelog stojadina u vrućem ljetu, a trbuh vibrira od preduge i predosadne vožnje.

To će se promjeniti kada će onaj dječak, tek izašavši iz tinejdžerskih godina, prvi puta otići u Rijeku na nekoliko dana. Lokalni list poslat će ga na krajnje dramatičan i veličanstven događaj zvan "Sportske igre Vojne policije".
Tu će se dogoditi nekoliko zabavnih stvari:
1) Pjevač Crvene jabuke, koju sam kao klinac obožavao, a s kojim sam prije par mjeseci radio intervju, vikat će za mnom na riječkom Korzu i zvati me da popijem nešto.
2) Lutajući po Rijeci naći ću se na Zametu, gdje će mi simpatična djevojka na pitanje "kako doći do Korza?" početi odgovarati, a onda zastati i pitati "Čekaj, jesi ti iz Rijeke inače?". Zamisao da neki riječki dvadesetogodišnjak ne zna doći do Korza sa Zameta bit će mi ludo smiješna.
3) Riječanke su krajnje simpatične djevojke, to će se pokazati i kasnije te večeri. Sjedit ću na autobusnoj stanici i živčaniti, sve dok ne naiđu tri djevojke koje ću upitati kako je u ovom gradu moguće doći autobusom do Podmurvica. Krajnje susretljive prema retardiranom mladiću, djevojke će mu objasniti sistem brojeva napisanih na tabli.
- Znam - rekoh - ali sjedim tu pola sata i prošli su svi jebeni brojevi osim tog za Podmurvice.
Djevojke će se nasmijati, a još smiješnije će im biti kada ih upitam kuda se u Rijeci ide van navečer (daje se na znanje da je danas bitno drugačije).
4) Na kraju sam prema Podmurvicama krenuo pješice i tako sam uživao u jednosatnoj šetnji uzbrdicom, unatoč činjenici da sam naletio na nekoliko izrazito pijanih pripadnika Armade koji su ponavljali scene s utakmice šutajući kante za smeće. Taktikom "napad je najbolja obrana" zaurlao sam prema njima "ej, kako smo prošli!?", na što sam dobio odgovor "dobili 2:0!". Podignuo sam šake i rekao "to!!!" i mirno produljio dok su me oni veselo pozdravljali.
Ipak, tada je došlo do krajnje neugodnog događaja nakon što sam naletio na dva dečka kako guraju auto uzbrdo. Idiot kakav već jesam ponudio sam se da im pomognem i nakon što smo uspješno odgurali auto do relativne ravnine, na što su me pridržavajući auto zamolili da im još malo pomognem. Važan podatak u toj priči je da nemam vozački niti ga namjeravam imati, od automobila prepoznajem stojadina, fićeka i peglicu, a od dijelova automobila sasvim dobro znam što je kotač, što su vrata, a što prozori.
- E, ajd molim te enkstepuliraj cerfiguks - rekao je jedan od njih, ili je barem tako zvučalo.
Preglup da im kažem kako o autima znam koliko i o ljekovitim travama na peruanskim visoravnima, tužno sam otvorio vrata i vidio nešto što je sasvim nalikovalo na cerfiguks. Povukao sam ga, na što je mladić rekao "pa da, možeš i ručnu povuć".
Rijeka je postala krajnje zabavan grad.


Kasnije smo se Rijeka i ja družili još puno puta. Sjedio sam na simpatičnom trgu ispred simpatičnog kazališta, gledajući najružniji spomenik u povijesti spomenika, živčano sam žalio što nisam ponio šestar dok su se japanski turisti slikali tako da im baš ja budem u kadru. Gdje god se nađem nađu se i japanski turisti i fotografije sa mnom u pozadini krase mnoge japanske domove, vjerojatno sam tamo neka vrsta božanstva.
Fascinirano sam gledao u pješački prijelaz pored kojeg je prometni znak da je riječ o pješačkom prijelazu, ali i mala strelica kakvom se inače u gradovima označava smjer prema važnijim kvartovima ili lokacijama na kojoj piše "Pješaci", tako da ne može biti baš nikakve zabune, čudi me da nisu stavili i nekakvog vodiča koji će cijeli dan prelaziti cestu tako da slučajni prolaznici znaju kako se doista baš tamo može preći.


Ako me pitate što mislim o Rijeci, reći ću da je to najružniji i najljepši grad na svijetu. Grad kraj kojeg mnogi prolaze i imaju posve krivi dojam, jer zastrašujuće ružni riječki neboderi s vremenom postanu neodoljivo prisni.
Rijeka je definicija grada, sa svim lošim i dobrim stranama gradskog života.
Rijeka je na kraju jedini grad kojeg volim, osim naravno svojeg rodnog grada.
Mnogi su mi dragi, ali samo Rijeku volim.
Zato je ova turneja i mogla početi samo i jedino tamo, u gradu koji kada u njega ulaziš autobusom djeluje kao najružnije mjesto na planeti, a kada zastaneš u šetnji i sjedneš na metalnu ogradu, promatraš nebodere, kafiće, trgovine, automobile, zgodne djevojke, klince u igri, crvenilo neba u staklu prozora, namreškane narančaste oblake i gotovo nepomično more u sjeni lučke dizalice, odjednom osjetiš kako je to jedan od onih trenutaka za koje ne želiš da završe i znaš da bi mogao još satima sjediti i promatrati taj grad i osjećati se dobro, osjećati se sretno i osjećati se lijepo.

U Rijeci sam kao dječak koji sjedi na klupi u parku, praveći se odsutan, a u trbuhu osjećajući ovaj puta slatku mučninu, očekujući da tim putem, kao i svakog dana u to doba, prođe najljepša djevojka u gradu, i ne znajući kako je on s vremenom prebrojao sve pjegice na njenom licu.


Slijedeći post: Koprivnica - Sunčane trake u parku

Starim autobusom u inozemstvo
<< 01/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151319

Powered by Blogger.ba