Starim autobusom u inozemstvo

28.01.2007.

Rijeka

Rijeka: Definicija grada

(autorica fotografije je Nadia Krmar)

.

.

One godine kada je umro Tito, maleni dječak s loptom pod rukom pitao je tatu smije li se igrati ili i on mora poštivati pravila sedam dana žalosti.
Nakon što je tata uz osmijeh rekao da se djeca, naravno, smiju igrati, kišno je poslijepodne proveo u širokom predsoblju nabijajući loptu u zid i bacajući se na nju kao Dinamov vrata Željko Stinčić.
Maleni dječak bio je zaluđen nogometom, pa zato danas nije u stanju razlučiti je li za grad Rijeku prvi puta čuo zahvaljujući istoimenom nogometnom klubu, ili onog mutnog jesenskog jutra, s figuricama od plastelina na prozorskoj dasci, vlagom na zidovima i dječjim programom na televiziji, dok je sjedio na stolici, odvajao koru kruha od mekanog dijela i slušao mamu kako mu priča o gradu u kojem je rođena - Rijeci.
U njegovoj otprilike četiri godine staroj glavi, grad Rijeka vjerojatno je dobio sliku grada na puno vode, jer zašto bi se inače tako zvao?
Kada imaš četiri godine, Rijeka je grad iz kojeg dolaze oni koji te vole i oni koje voliš.

Prvi susret, međutim, neće zapamtiti po dobrom. Te godine mama nije išla na more, jer je dječakov mali brat imao tek dva mjeseca, a tata i on išli su s prijateljima u bijelom stojadinu.
Dječaku je muka u automobilu i više baš nikako neće moći izdržati upravo u Rijeci. Sjeća se velike žute zgrade, sjeća se lučkih dizalica, sjeća se brodova i sjeća se kako je mislio da ga ta mučnina više nikada neće proći.
Rijeka je postala grad od čijeg spomena ti postaje nekako čudno slabo, kao da iznenada zrak ispuni ustajali miris unutrašnjosti bijelog stojadina u vrućem ljetu, a trbuh vibrira od preduge i predosadne vožnje.

To će se promjeniti kada će onaj dječak, tek izašavši iz tinejdžerskih godina, prvi puta otići u Rijeku na nekoliko dana. Lokalni list poslat će ga na krajnje dramatičan i veličanstven događaj zvan "Sportske igre Vojne policije".
Tu će se dogoditi nekoliko zabavnih stvari:
1) Pjevač Crvene jabuke, koju sam kao klinac obožavao, a s kojim sam prije par mjeseci radio intervju, vikat će za mnom na riječkom Korzu i zvati me da popijem nešto.
2) Lutajući po Rijeci naći ću se na Zametu, gdje će mi simpatična djevojka na pitanje "kako doći do Korza?" početi odgovarati, a onda zastati i pitati "Čekaj, jesi ti iz Rijeke inače?". Zamisao da neki riječki dvadesetogodišnjak ne zna doći do Korza sa Zameta bit će mi ludo smiješna.
3) Riječanke su krajnje simpatične djevojke, to će se pokazati i kasnije te večeri. Sjedit ću na autobusnoj stanici i živčaniti, sve dok ne naiđu tri djevojke koje ću upitati kako je u ovom gradu moguće doći autobusom do Podmurvica. Krajnje susretljive prema retardiranom mladiću, djevojke će mu objasniti sistem brojeva napisanih na tabli.
- Znam - rekoh - ali sjedim tu pola sata i prošli su svi jebeni brojevi osim tog za Podmurvice.
Djevojke će se nasmijati, a još smiješnije će im biti kada ih upitam kuda se u Rijeci ide van navečer (daje se na znanje da je danas bitno drugačije).
4) Na kraju sam prema Podmurvicama krenuo pješice i tako sam uživao u jednosatnoj šetnji uzbrdicom, unatoč činjenici da sam naletio na nekoliko izrazito pijanih pripadnika Armade koji su ponavljali scene s utakmice šutajući kante za smeće. Taktikom "napad je najbolja obrana" zaurlao sam prema njima "ej, kako smo prošli!?", na što sam dobio odgovor "dobili 2:0!". Podignuo sam šake i rekao "to!!!" i mirno produljio dok su me oni veselo pozdravljali.
Ipak, tada je došlo do krajnje neugodnog događaja nakon što sam naletio na dva dečka kako guraju auto uzbrdo. Idiot kakav već jesam ponudio sam se da im pomognem i nakon što smo uspješno odgurali auto do relativne ravnine, na što su me pridržavajući auto zamolili da im još malo pomognem. Važan podatak u toj priči je da nemam vozački niti ga namjeravam imati, od automobila prepoznajem stojadina, fićeka i peglicu, a od dijelova automobila sasvim dobro znam što je kotač, što su vrata, a što prozori.
- E, ajd molim te enkstepuliraj cerfiguks - rekao je jedan od njih, ili je barem tako zvučalo.
Preglup da im kažem kako o autima znam koliko i o ljekovitim travama na peruanskim visoravnima, tužno sam otvorio vrata i vidio nešto što je sasvim nalikovalo na cerfiguks. Povukao sam ga, na što je mladić rekao "pa da, možeš i ručnu povuć".
Rijeka je postala krajnje zabavan grad.


Kasnije smo se Rijeka i ja družili još puno puta. Sjedio sam na simpatičnom trgu ispred simpatičnog kazališta, gledajući najružniji spomenik u povijesti spomenika, živčano sam žalio što nisam ponio šestar dok su se japanski turisti slikali tako da im baš ja budem u kadru. Gdje god se nađem nađu se i japanski turisti i fotografije sa mnom u pozadini krase mnoge japanske domove, vjerojatno sam tamo neka vrsta božanstva.
Fascinirano sam gledao u pješački prijelaz pored kojeg je prometni znak da je riječ o pješačkom prijelazu, ali i mala strelica kakvom se inače u gradovima označava smjer prema važnijim kvartovima ili lokacijama na kojoj piše "Pješaci", tako da ne može biti baš nikakve zabune, čudi me da nisu stavili i nekakvog vodiča koji će cijeli dan prelaziti cestu tako da slučajni prolaznici znaju kako se doista baš tamo može preći.


Ako me pitate što mislim o Rijeci, reći ću da je to najružniji i najljepši grad na svijetu. Grad kraj kojeg mnogi prolaze i imaju posve krivi dojam, jer zastrašujuće ružni riječki neboderi s vremenom postanu neodoljivo prisni.
Rijeka je definicija grada, sa svim lošim i dobrim stranama gradskog života.
Rijeka je na kraju jedini grad kojeg volim, osim naravno svojeg rodnog grada.
Mnogi su mi dragi, ali samo Rijeku volim.
Zato je ova turneja i mogla početi samo i jedino tamo, u gradu koji kada u njega ulaziš autobusom djeluje kao najružnije mjesto na planeti, a kada zastaneš u šetnji i sjedneš na metalnu ogradu, promatraš nebodere, kafiće, trgovine, automobile, zgodne djevojke, klince u igri, crvenilo neba u staklu prozora, namreškane narančaste oblake i gotovo nepomično more u sjeni lučke dizalice, odjednom osjetiš kako je to jedan od onih trenutaka za koje ne želiš da završe i znaš da bi mogao još satima sjediti i promatrati taj grad i osjećati se dobro, osjećati se sretno i osjećati se lijepo.

U Rijeci sam kao dječak koji sjedi na klupi u parku, praveći se odsutan, a u trbuhu osjećajući ovaj puta slatku mučninu, očekujući da tim putem, kao i svakog dana u to doba, prođe najljepša djevojka u gradu, i ne znajući kako je on s vremenom prebrojao sve pjegice na njenom licu.


Slijedeći post: Koprivnica - Sunčane trake u parku

21.01.2007.

Trenutkovi

.

(autor ove fotografije, pogleda s kojim počinje prvi dio ovog posta, jest Zvonimir Gerber)

Sve si ti sjebo

.

- E meni je ovaj pogled najzakon na svijetu, mogo bi tu stajat satima i samo ovo gledat - kažem, dok idemo u kretenskim zimskim jaknama na +19 i pretoplo nam je.

- Daj ne jebi, nisam ti ja blog - gunđa Marko s pet kila teškom jaknom na sebi i znojnim čelom.

Smijemo se.

- To si uostalom sve ti kriv - opet gunđa.

- Kaj sam ja kriv?

- Pa to s ovim vremenom, cijelo si vrijeme cmizdrio na jebenom blogu da nikad neće doć proljeće - podsjeća me ne prošlogodišnju produljenu zimu.

- Pa kad ga nije bilo!

- Pa evo ti ga sad!

Smijemo se i pritajeno, da ovaj drugi ne vidi, uzdišemo pod jebeno teškim jaknama.

Poslije pričamo o šestarima.

- Kog si zadnjeg htio nabit?

- Neku babu i dedu iz Plaškog.

- Ustašo - kaže i počne se smijat. Plaški je, naime, srpsko selo u Lici.

- Ne jebi, isto bi bilo da su iz Josipdola.

- Komunjaro.

Smijemo se, sada već pomalo s mukom u jebeno toplom popodnevu.

- A kaj je bilo?

- Ma niš, u vlaku. Dođem i u tom kupeu sam njih dvoje i pitam pristojno babu jel oće da joj dignem torbetinu gore, a ona kreštavim glasom veli "neee, fala mladiću, al nismo još jeli". Odmah mi je bilo slabo.

- Hahaha, a kaj su jeli?

- A kaj misliš kaj su jeli, svi sa sela moraju u vlak nosit jebena kuhana jaja. Ovi su imali i faširane šnicle. Zajebi to, sad mi je opet slabo.

.

Zima

.

Raznorazne vakule kažu kako će slijedećeg tjedna bit snijega i hladnoće i svega.

Teško je vjerovat, ali jedne večeri ipak je bila i zima.

Ovako je to bilo:

.

Mrak.

U mraku park.

U parku mrak.

Uglavnom, mrak i park.

Vani ne pada kiša, ali šetalište je nekako mokro, sve je mračno i pusto, kao da na svijetu nema nikoga.

Dolje u šančevima uzdiže se niska magla, jedva se nazire dim nad travom, u noći koja odjednom postaje hladna.

Odjednom, staneš.

U žutim mutnim svjetlima je led. Nad ledom se diže tanka izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz šančeva.

Na svijetu je tišina.

U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na kasnonoćnom treningu.

Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda.

Nigdje nema nikog. I stare austro-ugarske kuće ispucalih i dotrajalih fasada djeluju kao da su napuštene. Grad je napušten. Svijet je napušten.

Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni ljudi u žutim mutnim svjetlima.

Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si nevidljiv.

I promatraš neki sasvim drugi život.

.

Zelena koje nema koje ima

.

Danas poslijepodne na svijetu je bilo proljeće.

U svom originalu.

Samo bez zelene.

Mirisalo je na proljeće (kišom oprani listovi lipe i kestena), čuli su se zvukovi proljeća (muzika iza otvorenog prozora, zveckanje posuđa pri nedjeljnom ručku, vlak koji pod prvim crvenkastim kapima na nebu prolazi željezničkim mostom u smjeru Rijeke), veslači su trenirali na Kupi, ribiči na malim sklopivim stolicama gledali u rijeku i pušili, nasipom su trčala nasmijana djeca, onako šarmantno dječje prljava (mala blatnjava mrlja na koljenu dječaka, zemlja ispod noktiju, lagano zamusana djevojčica s pletenicom koja jedva primjetno popušta).

Desno, na klupi pod kestenom, sjedili su starci i pričali, dok je iza susjedne zgrade asfaltom tekla zapjenjena voda - netko je prao automobil.

Ispred, na klupi pod kestenom, sjedile su djevojčice i listale časopis, dok su dječaci na biciklima pokušavali voziti na zadnjem kotaču po mekoj zemlji kupskog šetališta.

Lijevo, na klupi pod kestenom, djevojka s crnim starkama, svijetloplavim trapericama i majicom neke grupe, sjedila je u krilu dečka poluduge valovite kose, s licem ušuškanim u njegov vrat i pogledom prema drugoj obali na kojoj je debeljuškasti čovjek srednjih godina šetao psa, njemačkog ovčara, i povremeno mu bacao dugačak štap.

Nad kućama je bilo blijedoplavo nebo.

Cijeli svijet bio je od proljeća, samo nije bilo zelene.

Cijelo jedno proljeće bez zelene.

Bilo je u tome nešto beskrajno lijepo, nešto lagano tužno.

Možda tako izgleda na dalekom sjeveru, kada danja svjetlost traje do ponoći i kada u tu ponoć šetaš popločanim ulicama, miriše na olovno more i netom ulovljenu ribu, a zrak onako čudno svjetluca.

I uhvati te neka sasvim lagana tuga, za koju ne želiš da prođe, barem ne odmah.

Lijepotuga. Srećotuga.

Cijeli dan je od proljeća, samo nema zelene.

Cijeli dan je od proljeća i iako je nema, sve je zeleno.

.

.

.

 

15.01.2007.

Narančasti kamperski šešir

.

(pogled na kafeteriju, Koranu i slap pod turbinom, autor fotografije je Zvonimir Gerber)

.

U mali grad ponekad svašta stane.

U ovaj, recimo, stanu četiri rijeke.

Najvažnija od njih je Korana, a pogled na ovu fotografiju neizostavno otkriva brojne druge slike mjesta koja su se natisnula u starom središtu grada, tako da ih dok stojiš na turbini i gledaš prema slapu osjećaš na leđima, kao kad si sasvim malen i gledaš prema rijeci dobro osjećajući kako su iza tebe mama i tata u čijim očima su već stvorene uspomene na ovo mjesto, one koje ti tek počinješ stvarati.

Dakle, okrenut si leđima...odmah iza tebe je:

.

Kafeterija, hotel, mjesto pod drvom

.

Na terasi kafeterije duge su smeđe drvene klupe. U mnogima su urezani potpisi, na radiju svira "Nekako s proljeća", u zraku se miješaju zvonki zvukovi djevojačkog smijeha i zveckanja leda u čašama s kokakolom.

Vani je mrak, ljeto miriše na travu, žuti reflektori obasjavaju slap, pored tebe su ljudi koje voliš, s kraja turbine čuje se šuštanje slapa, svijet je nasmijan.

Na terasi hotela sjede gosti, neki domaći, neki strani, naručuju roštilj, piju vino i slušaju neki jazz band.

Tamo pod drvom, tamo gdje uvijek stavljate ručnike kad dolazite na kupanje, sjedi grupica s gitarom, miriše na kremu za sunčanje, vodu i mekane vlažne breskve.

Svijet je posložen točno onako kako treba biti i teško je povjerovati kako ćeš godinu dana kasnije zastati kraj hotelske terase, vidjeti čelične žice kako vire iz kamena razrovanog granatama, a tamo malo dalje, kod kafeterije, vidjet ćeš sedamnaestogodišnju djevojku leđima okrenutu rijeci. S crnim starkama stoji na tu i tamo polupanim ciglenim pločama i gleda u daskama zakucana vrata i prozore i pomisliš nekako da je to najtužnija scena na svijetu.

U zraku se osjeća miris njene žvakaće gume s okusom jagode, svuda uz rijeku sjede, leže ili poput kipova, zagledani u tko zna koju točku, stoje ljudi, tisuće izbjeglica iz Sanskog Mosta i Prijedora, obala je prljava i puna smeća, samo je rijeka neobično plava, poput mora, još ljepša nego inače, s namreškanom površinom od laganog povjetarca koji jedva vidljivo pomiče krošnje jablanova na drugoj obali.

.

Stojiš dakle i gledaš prema rijeci. Da okreneš glavu malo desno i pogledaš iza sebe, vidio bi njen rub:

.

Gimnazija

.

Kad pomisliš na Gimnaziju, obično pomisliš na maglovita jesenska jutra, oblačiče pare iz usta zabijenih u šalove, šuškanje mokrog lišća pod nogama, miris hrenovki u pecivu u školskoj kantini i zamagljene prozore na prvom katu, kraj kojih stoji neki dečko i sasvim nesmotreno piše prvo slovo njenog imena, sve dok ne shvati gdje je i onda brzo nastavlja i ispada nešto kao "Mrzim školu", "Marko je gej" ili "Motley Crue rules" iako je u životu čuo samo jednu pjesmu od njih, a i to nije siguran je li baš njihova ili od Sonic Youth.

Ljeti Gimnazija ne postoji, postoji samo žuta zgrada iza čijih se prozora skuplja prašina na zelenim klupama i njen rub. Rub krova na koji ponekad sleću ptice, u nenadjebivo lijepom i mirnom sunčanom poslijepodnevu. U kojem ti ne preostaje ništa drugo nego da se osjećaš dobro i sretno i razmišljaš što ćeš sve raditi navečer i negdje sasvim duboko u sebi misliš "jebote, kako je život lijep".

.

Na kraju, još malo više desno je ulica. Postoje mnoge ulice, ali kada god netko spomene tu riječ ti ćeš uvijek prvo pomisliti na nju, iako konkretno u njoj nisi nikada živio.

.

Osunčana ljetna ulica

.

Nju zato, ponekad, sanjaš.

Nije čak ni da sanjaš, razmišljaš o njoj i sjećaš se stvari koje se nikada nisu dogodile, ali su ipak u tvom sjećanju stvarne i istinite, kao skup svih onih stvari koje su se dogodile u nekom zaboravljenom vremenu.

Dogodi se to u onom trenutku prije nego zaspiš, ili ponekad odmah nakon buđenja.

Zamišljaš tu ulicu, koja vodi od Gimnazije, pored malih starih kućica, dugačkog crvenog nebodera s njenim prozorom, ribarske kuće, benzinske stanice i svega toga. Ljeto je, rano poslijepodne i ulica je osunčana, pusta i sasvim malo prašnjava.

U autu ste, na mjestu suvozača je mama, zamišljena, ali s osmijehom u kutu usana koji govori da je sretna, iza ste ti i još sasvim mali brat koji se igra figuricom Masters of the Universe, a vozi tata, s narančastim kamperskim šeširom.

Vozite jako polako, pored ceste je rijeka, ponegdje pusta obala, ponegdje prepuna kupača, pored ceste su i kuće, zgrade, starci koji puše na klupama ispod gustih zelenih krošnji, djeca koja trče u nekoj svojoj igri, miriše na kavu i lubenicu u onom trenutku kada je napokon raspolovi najveći nož u kući, s otvorenih prozora čuju se prijenosi nedjeljnih nogometnih utakmica, vrata na kućama su širom otvorena, miriše na zapršku, dugačke domaće rezance i pečeni krumpir. Još malo dalje, u smjeru jakog sunca, žmirkaš i gledaš sjene preplanulih radnika koji grade novi autoput, u nosnice ti ulazi miris vrućeg katrana.

Vozite i ne stajete, sve dok se ne nađete u vašoj ulici. Dvorišta su otvorena, ljudi su nasmijani, dobacuju jedni drugima, dovikuju se, ulica je posipana murvama i zgnječenim višnjama, s Korane se čuje prskanje vode, dječji smijeh i zveckanje pivskih boca iz gustog hlada razlistalih lipa.

.

U onoj ulici vrijeme je stalo.

I ako se nađeš u njoj u nekom sunčanom ljetnom poslijepodnevu, dok je pusta i pomalo prašnjava, dovoljno je zažmiriti.

Zrakom će se raširiti miris kave iz širom otvorenih vrata okolnih kuća, čut će se zvukovi s rijeke, a pored sebe osjetit ćeš polagani i jedva čujni prolazak starog automobila kojeg vozi nasmijani čovjek s narančastim kamperskim šeširom, u tom nekom davnom svijetu u kojem su postojali neki dragi ljudi koji su znali kako biti sretan i zbog sasvim trivijalnih stvari poput onog trenutka u kojem se čuje prigušeni zvuk lomljenja i cijeli život zamiriše na netom raspolovljenu lubenicu.

.

 

 

04.01.2007.

Zimsko poslijepodne. Onako. Kad pomalo naginje na sumrak.

.

(jezerce/"bara" u karlovačkom kvartu Novi Centar, autor fotografije Branko Rožman)

.

- Jel se zaledila bara - pita Bane, onako da čovjek ne zna zajebava li se ili pita ozbiljno.

- Kaj bi se išo klizat - pitam. Ili kažem. Ili nešto.

Smijuljimo se bezveze, iako ništa nije smiješno. A, opet, nama je sve smiješno, budući smo debili.

Onda se sjetim kako je Lero, brat Poglavice Jakova, jedne davne noći dok smo mi pored bare pričali o nečem sudbonosnom poput toga hoćemo li sutra u kino, u šumu ili sagradit tvrđavu od snijega, otišao na sredinu bare i počeo kao idiot nabijat s kamenčinom po ledu.

- A daj ga vidi - rekao je Zoka i počeo se smijat.

- Jebe mi se, nek upadne - bez imalo bratske ljubavi rekao je Poglavica Jakov, ali onda smo ga podsjetili da Indijanci poštuju mentalno zaostale, pa mu je ipak viknuo nešto poput "kretenu, dolazi ovamo, ubit će te mama ako se utopiš".

Uglavnom, bara je zapravo malo jezero usred neboderskog naselja. Navodno i vrlo čisto, jer jedan tip kojem kad pokažeš komarca može pričat sedamnaest godina o tome tvrdi kako u njemu žive neke biljke i male životinjice koje uspjevaju samo u super čistim uvjetima.

*

I tako.

Jezerce se prije stalno ledilo, ali prije je i zima nalikovala na sebe, pa bismo nakon ručka, dok se kratko poslijepodne već lagano počinjalo pretvarati u sumrak, prema njemu išli kroz škripavi snijeg, bacajući usput grude prema udaljenom drveću i onda se praveći kako smo gađali baš to stablo koje je gruda pogodila. Još bolje bi bilo kad gađaš neko drvo pet metara dalje, a gruda prođe milimetar od nekog skroz drugog stabla i onda ti kažeš "ijooooo!!!!!" uz facu nogometaša koji je promašio odlučujući penal i dođe i tebi žao kako si za dlaku promašio drvo koje uopće nisi gađao. Onda svi misle kako ti super gađaš, a ne kao oni, koji se samo prave da su baš to gađali, a zapravo....dobro, shvatili ste.

Kako bi se približavali zvuku struganja klizaljki po zaleđenoj bari, netko bi se sjetio razdoblja kad su se "zgrade kod bare" tek gradile i kad smo kao klinci jednoznamenkastog broja godina trčali po gradilištu i barakama, sve dok Crijevo nije pao s jedne od njih.

Onda bi, taman na cesti, netko, obično Kic, počeo imitirat Crijeva iz tog dana, kad se s krvavim ustima i vrišteći bacio na nekog fiću i šokiranom i isprepadanom vozaču zaurlao "vozite me u bolnicu!!!! umirem!!!!". 

Dobro, tad se zbilja i razbio, ali i inače je bio sklon razbijanju i paničarenju, pa je sasvim uobičajena scena neka u kojoj mi, recimo, idemo pored ograde tvornice "Velebit", a Crijevu zapne prst na žicu i poreže se do krvi.

Onda panično pita jel se može od toga umrijet, pa se Poglavica Jakov sjeti tetanusa, netko drugi sepse, netko treći ih smiruje i govori kako će mu vjerojatno samo odrezat prst i na kraju priča završava tako da Crijevo s ranjenim prstom u zraku urla i trči doma.

*

Na zaleđenom jezercu tada je znalo biti i po stotinjak dječaka i djevojčica, pa je zapravo vrlo čudno da led nikada nije popustio. Događalo se to samo uz obalu, tako da se smočiš samo do koljena ili eventualno do pasa, a svojevrsni rekorder je izvjesni Obradović koji je jednog poslijepodneva upao čak tri puta i svaki puta otrčao doma i vraćao se sa suhim hlačama.

Međutim, svakog poslijepodneva barem bi se jednom čuo zvuk pucanja leda. Nikada nije posve popustio, ali taj zvuk krckanja koji se odbijao od okolnih nebodera i širio se, uvijek bi nas sve dobro isprepadao.

Na jezeru su se djevojke uglavnom klizale baš s klizaljkama, dok smo se mi zaletali u baksama i tako se otklizavali "tko će dalje". Možda je netko od dečki i imao klizaljke, ali je dobro znao da mu onda ne gine vječni nadimak Curica, Virtuozni ili Nježni, pa se nije usuđivao pojavljivati. To se, doduše, promjenilo kada je jednog dana prema bari dolazio Hrvoje s klizaljkama preko ramena, na što je Kic skoro pao od smijeha, ali smo se onda uozbiljili zato jer je u drugoj ruci držao i pravi hokejaški štap i još praviji hokejaški pak.

*

*

*

- Koji je ovo jebeni kurac? Labirint za patke? - dere se Bane svojim medvjeđim glasom, dok stojimo kraj jezerca koje su nešto kao krenuli uređivati i sad zbilja trava izgleda kao labirint za patke. Jasno, nema šanse da je zaleđeno, zima ionako više ne postoji.

- Ne gledaj u taj prozor - okreće se meni i smijemo se.

- Odjebi - kažem ja i tek tada postajem svjestan prozora.

- Zapravo, u koji da ne gledam, ha? ha? ha? - pitam i okrećem se u oba smjera, kako prema Nikolininom u koji sam gledao one zime prije rata, tako i prema Jeleninom u koji sam gledao prve ratne zime.

- Da, pa sad ti je vrijeme da zbariš nečiju mamu - kaže Ivo uz blentavi cerek, aludirajući na činjenicu da su Nina i Jelena sestrične.

- Tko vam je kriv kaj ste gejevi - poručujem.

- Pa zato nas i voliš - smije se Bane, dok nebo postaje crveno, a patke s jezerca poleću u nekom nepoznatom smjeru.

*

*

*

- Jel se zaledila bara - pita Bane, dok sjedimo duboko unutar velikog srednjeg ulaza, smrzavamo se kao idioti i povremeno se trzamo kad padne negdje blizu.

- A ko će to znat - kažem.

- Crijevo - pokazuje Kic i odjednom to djeluje kao nešto najsmješnije na svijetu. Pomisao na Crijeva kako trči prema bari pod granatama da vidi da li se zaledila tjera nas na histeričan smijeh u jebeno sivom zimskom ratnom poslijepodnevu, toliko glasan da jedna od susjeda izviruje plašljivo iz podruma, ne bi li vidjela nije li možda do ulaza došla grupa izrazito veselih četnika.

I tako.

Sjedimo, smrzavamo se i pričamo o prošloj zimi koja djeluje kao da je bila u doba Sumerana ili tako nešto. Poglavica Jakov je negdje na ratištu, Lera mama ne pusti van, Obradović se upisao u četnike, a Crijevo je jedini čovjek uz Hrvoja Hitreca koji voli seriju "Smogovci u Domovinskom ratu".

Sjedimo poredani na stepenicama, ne znajući što bi drugo radili.

- "S one strane ulice, stanuju djevojčice, kojima kojima, miriše koža" - pjeva Bane i smiješno klima glavom lijevo-desno, u čemu se pridružujemo i na trenutak nam se čini kao da smo zbilja u nekom drugom vremenu, u nekom vrućem ljetu, sjedimo na zidiću i promatramo lagano obučene djevojke kako zalaze u šminkerske kafiće držeći pod ruku nekakve papane.

Onda se čuje avion i nitko isprva ne reagira.

Onda se sve zatrese, kroz zrak bruji zvuk nekakve lomljave, odbija se od okolnih zgrada i širi se svijetom.

- Puca led - kaže Bane i, odjednom, to zazvuči kao nešto najtužnije što je itko ikada izrekao.

.

 

 

 

01.01.2007.

10,9,8....

.

(Gajeva ulica u Karlovcu, autor fotografije Branko Rožman)

.

10

.

Stan je malen, vlažan i miriše na drvo namočeno ljetnim pljuskom.

Širom otvorenih očiju, dječak leži u svom krevetu, dok u malom dnevnom boravku nasmijani ljudi glasno odbrojavaju sekunde i u ponoć jedni drugima čestitaju novu godinu.

Kada se otvore vrata, dječak sklapa oči i pravi se da spava.

Osjeća mamin poljubac na obrazu, a odmah potom lagano ga zaškaklja tatino neobrijano lice i sasvim se lagano namršti.

Oni misle da to radi u snu i kroz zatvorene oči dječak vidi njihov osmijeh u sobi punoj mraka.

.

9

.

Kada, godinu dana kasnije, dječak otvori oči u novogodišnjem jutru, pojurit će da što prije navuče šlapice i odjuri u kuhinju da vidi poklone pod borom.

Tek onda primjećuje da je mama u sobi i da u naručju drži nešto što će jednom postati njegov brat, a sada je još uvijek neformirana mala beba koja samo dreči i spava.

- Ej, a jel znaš šta se dogodilo po noći - pita ga mama.

On odmah shvaća, trči do prozora i podiže zelenu platnenu roletnu.

Vrt je prekriven dubokim snijegom, pahuljice još uvijek padaju i pas se igra s njima, skačući po dubokoj bjelini koju ne uspjeva u potpunosti shvatiti.

Kasnije, dječak odmata poklone, nadajući se kako u nijednom od njih nije vesta, čarape ili neki sličan konfekcijski predmet.

.

8

.

U novom, većem i prostranijem stanu, i društvo je još veće.

Opuštena i nasmijana lica izmjenjuju se u sjećanju kao isprekidane stare filmske trake.

U ponoć ljudi se doista iskreno vesele i pomalo glupavo i naivno vjeruju u još bolju i ljepšu godinu.

Desetogodišnje dječake i djevojčice ljubakanje i čvrsti zagrljaji odraslih uglavnom živciraju i jedva čekaju da krenu na otvaranje poklona ili bacanje petardi s balkona.

Ne postoji niti jedan način da znaju kako je naivna radost i uvjerenje njihovih roditelja da će naredna godina biti posebno dobra i lijepa uzrok najiskrenijim željama koje će im ikada u životu netko izreći.

.

7

.

- Ajd sad svi odjednom bacite petarde - kaže Crijevo, dok u silvestarsko predvečerje stojimo pored zelene ograde.

Petnaestak dječaka sa zadovoljstvom sluša njegovu molbu i crveni sumrak prekriva gusta zavjesa dima.

- Touch me, touch me, I wanna feel your body - pjeva Crijevo u tom dimu, glumeći svoju prvu ljubav, Samanthu Fox, na čijem je zagrebačkom koncertu bio s mamom prije nekog vremena.

Smijemo se.

Crijevo zastaje i duboko udiše dim nastao pucanjem petardi.

- Miris Nove godine - kaže.

Smijemo se.

.

6

.

Danas bi to bila druga priča, no u nekom davnom zaboravljenom svijetu, činjenica da živimo u prizemlju, u prvom stanu u ulazu, nije predstavljala problem.

Mama je sa zadovoljstvom radila cedevitu ili razrijeđivala sirup od naranče djeci koja bi umorna i žedna od cjelodnevnog trčanja dolazila na najbliža vrata.

Za Novu godinu, u ponoć bi se otvarala vrata, kako bi svi susjedi znali da mogu ući da čestitaju, probaju kolače, popričaju ili jednostavno zasjednu, u onoj istoj blesavoj i neodoljivo lijepoj nadi kako najbolje godine tek dolaze.

Ipak, ni ona vjerojatno nije očekivala da će 31. prosinca te godine na njena vrata zakucati Crijevo s kasetofonom.

- Teta, mi smo nabavili jako puno petardi i jel bi mogli mi stavit ovaj kasetofon na vaš balkon tako da se snimimo kako pucamo.

Kaseta još uvijek postoji.

.

5

.

Prvi puta novu smo godinu čekali sami u Prostoriji.

Prostorija je bila namijenjena sastancima kućnog savjeta, ali te godine dozvolili su nam da slavimo u njoj.

S netom probuđenim hormonima.

- Gle Zdenke jebote, baš joj paše ime - kaže Zoka dok sjedimo u nekim starim foteljama, mrtvi pijani od čaše i pol vina.

- Šta? Zašto? - pita Catcher, kreten.

- Pa gle joj sise.

- Šta Zdenke bi kao trebale imat velike sise?

- Pa ne, al to je onaj sir, jel tako? Zdenka sir, kužiš? - uporan je Zoka.

- Kakve veze imaju sir i sise?

- A baš ja znam.

.

4

.

- Ti...jel tebi ovo bio prvi poljubac - pitao me Zoka dok smo išli oko zgrade i povremeno bacali petarde.

- Aha - rekao sam i sagnuo glavu kako ne bi lupio u jedan glupi balkon koji je niži od svih balkona na svijetu.

- I kak ti je bilo?

- Pa, ne znam, odvratno.

- Jel da!?

Da ne bi bilo zabune, nismo se Zoka i ja poljubili.
Ne, on je poljubio Zdravku, a ja Marinu. Cijela priča je totalno komplicirana, kako to obično i bude kad imaš 13-14 godina. Jer, izvjesni Saša je bio zaljubljen u Zdravku, a izvjesni Dino u Marinu. Mi smo, pak, bili sigurni kako je Zdravka zaljubljena u mene, a Marina u Zoku.
Ali je bilo obrnuto. Dino mi je, doduše, bio prijatelj, ali kako ga ona očito nije tangirala ni pet posto, a još se nijednom do tada nisam poljubio...eto, nitko nije savršen.
I tako je ona ubacila jezik u moja usta, bilo je neopisivo odvratno, ali što sad.

.

3

.

Bili smo disidenti.
Dinotov problem je bio što je od početka bio "onaj kojeg svi zajebavaju".
Ali je bio dobar dečko.
I onda, kad su The Faceri u našem društvu rekli da ove godine ne može čekati s nama, to nekako nije bilo fer. Imao sam tek petnaest godina i još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. Bilo je to neko drugo vrijeme, prije ratova, ubijanja, granata i svih tih zabavnih stvari. Živjeli smo prilično sretno, bili smo zdravi, nismo bili gladni i, zapravo, bili smo bezbrižni kako više nikada u životu nećemo biti.
I zato još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan.
I tako.
Tu godinu, Zoka, Marko, Ivan i ja čekali smo na drugom mjestu. S Dinom.
Prvi puta u životu shvatio sam da je biti dobar ili loš stvar izbora.
I, znao sam da smo te zime, iako smo još bili klinci, izabrali puno više od mjesta dočeka

.

2

.

- Zagrli me, strah me je - rekla je Ivana u potpuno mračnom Dinotovom podrumu i privila se uz mene, tako da sam poprilično dobro mogao osjetiti njene grudi zbog kojih je dobila zabavni nadimak “Karlovačka industrija mlijeka”, to jest Kim.
To što na kraju nije bilo ništa posebno osim malo maženja i ljubljenja je bilo zbog Jelene, iako uopće nismo bili par, a ne zbog Švabe koji mi je možda predstavljao nešto onda u miru, a sad mi je bio totalno nebitan.
- Lupit ćeš me? Jebote, sad me strah. Smisli nešto drugo kretenu, baš mi tvoja šaka sad predstavlja posebnu opasnost - rekao sam i ostao sjediti, iz principa i dalje grleći Ivanu koja ga je, istina, ostavila prije nekih godinu dana, ali on to još nije uspio shvatiti.
Moji dečki su ustali, njegovi dečki su ustali, ja sam i dalje sjedio, Švabo je i dalje stajao nada mnom i rekao “mi ćemo se još vidjet”
- Jebote, kaj ti to znači? Sad me vidiš! Ako oćeš, sjedi i uzmi pivu, ako nećeš jebiga, odjebi.
Uglavnom, onda su europski promatrači s obje strane počeli naricat o tome kako je rat, kako se nećemo svađat, kako smo svi Hrvati (Zoka je rekao “ja nisam” i to mi je bilo baš smiješno, pa sam htio i ja to reć ali sam se sjetio da ja jesam Hrvat pa bi bilo glupo, nego sam rekao da nije ni Petar, a to je bilo svima smiješno osim njemu, pa je bezveze davio s tim kako je on Crnogorac ali katolik, kao da me to uopće zanimalo).
I tako smo se pomirili svi skupa.
Onda je došla ponoć, pa smo izašli van pucat petarde. Zapravo htjeli smo izać, ali je Tihana zalupila vrata i nije nas puštala nekih pet sekundi koliko je trebalo da slomimo njen žestoki otpor, što je bilo sasvim dovoljno da odjekne jebeno najglasnija eksplozija u svemiru i hrpa gelera zasipa ulaz.
Da, baš tamo gdje bi mi bili da je Tihana normalna i pristojna djevojka. Pa nam je, kao, spasila život. I onda su svi skakali oko nje i ljubili je i grlili, a zapravo ih je bilo baš briga, jer kad se puca svaki dan baš ti kužiš da ti je netko spasio život, nego im je bilo super da mogu gnjavit i pipat neku curu.
Meni je sve to išlo na živce. Kao i cijela ta Nova Godina.

.

1

.

Nitko nije mislio da će te godine prestati rat.

"I da prestane rat" bio je uobičajeni dodatak svih novogodišnjih dočeka od dočeka 1992. godine nadalje.

Isprva su svi zapravo bili uvjereni kako će tako i biti, no kada se čekala 1995. godina to je postala uobičajena poštapalica u koju više nitko nije vjerovao.

Ispada da su ljudi uvijek u krivu.

Ipak, nije to važno.

Važno je kako je napadao velik snijeg i kako se u rano jutro, sa Starog grada Dubovca vidio cijeli grad, sve tamo do napuštenog autoputa i njenih prozora u dugačkoj crvenoj zgradi s velikom rupetinom negdje oko srednjeg ulaza, tamo gdje je bila izgorjela poslovnica Auto Hrvatske.

Važno je bilo i to da ona nije bila iza svojih prozora.

Ona je kroz prozor gledala na sasvim drugom mjestu, mjestu na kojem nikad nisam bio, ali sam, eto, tog jutra mogao savršeno dobro zamisliti kako gleda kroz prozor u gusti snijeg koji prekriva polja.

Toliko dobro, da sam pokušavao u glavi sklopiti raspored pahulja s rasporedom pjegica na njenom licu, kao da će, ako uspijem u tome, na kraju sve biti dobro.

.

0

.

Ovaj grad je poput Jackylla i Hydea.

Ponekad, u proljeće ili kada napada veliki snijeg, mislim kako je nemoguće da negdje na svijetu postoji ljepše mjesto od ogromnih karlovačkih parkova i starih austro-ugarskih uličica.

Ponekad, u kasnu jesen ili ranu zimu, kada su ceste mokre, svijet mračan, a guste magle ne dižu se danima, mislim kako u svemiru nema depresivnijeg i sivijeg mjesta.

A opet...

.

.

Kada gledaš s prozora, dok je iza tvojih leđa žamor ljudi, svira neka dobra muzika i ljudi se smiju, onako kako su znali nekad, kada gledaš s tog prozora na karlovačko Korzo i nekoliko tisuća tvojih sugrađana kako plešu i pjevaju i kada završi odbrojavanje uz usklik "Sretna Nova godina Karlovče!" vrište, grle se i ljube, shvatiš kako postoje ljubavi koje nikada ne prolaze.

Misliš na neke prozore, na neke krovove, na neke ulice posipane kestenovim lišćem, na ljude, klupe u parkovima, osmijehe, friško ofarbane fasade i one s dubokim rupama od gelera. Misliš na Gademze, Koranu, miris kolača s jabukama u ulici pored rijeke, muziku iz nekog stana s poluotvorenim prozorima, dok pod crvenim nebom petka, prugom prolazi vlak. Misliš i na druge gradove koje voliš, na sve one gradove koje želiš posjetiti i na kraju na to da samo ovdje možeš osjetiti onaj trenutak kada, recimo, sjedite na kupskom zidiću, u zraku je miris riječnog bilja, još uvijek toplog ljetnog asfalta i jedva primjetan dim cigarete i ti odjednom osjetiš kako ne postoji niti jedna stvar koju bi u tom trenutku više volio i kako ne postoji niti jedno jedino mjesto na kojem bi radije bio.

.

.

.

Sretna vam 2007. godina. Vjerojatno neće donijeti ništa novo. Vjerojatno vam ni na kraju nje ljudi neće poželjeti sve najbolje onako iskreno i onako naivno kako su to činili nekad. Ali, i u njoj će biti jako puno trenutaka u kojima ćete osjetiti koliko je sve ovo ponekad lijepo i onih u kojima ćete odjednom, bez nekog pravog razloga, osjetiti kako ste baš u tom trenutku, jako sretni.

Sve što vam želim je da u tim trenucima pustite sve drugo neka čeka.

.

Starim autobusom u inozemstvo
<< 01/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151319

Powered by Blogger.ba