Abeceda (26/31)
T
Teglenje - nemojte im vjerovati kad kažu da je "dobro činiti dobro". Ma šalim se, ali baš imam finu sreću s takvim stvarima. Naime, iz nepoznatog razloga imam potrebu pomoći ljudima kad vidim da im to baš treba, ali uvijek ispadne neka totalno blesava spetljancija s tim. Recimo, lijep dan, idem na probu, važnu probu jer sutra sviramo, kad odjednom ugledam babu kako je potpuno slomljena pod težinom vreća s namirnicama.
- Jel treba pomoć teta - pitam ja.
- Joj, sinko, hvala ti puno, blablabla... - kaže ona.
Jasno, živi na drugom kraju grada. Ima tisuću godina, tri kile, 759 normalnih bolesti i sedam egzotičnih, a nosi vreće teške pedeset kila i hoda na +30 po svijetu.
Na probu ne mogu stići nikako, neću ostavit babu da umre i nema mi druge nego klipsat s njom 45 minuta, jer ne može ona ni normalno hodat, a kamoli s vrećama.
Najgore je ipak bilo kad sam se vraćao kući i vidio časnu sestru kako bezuspješno pokušava krenut s nekim koferom. Ajd, rekoh, crkva je blizu, barem znam da mi neće reći da ide na drugi kraj grada.
Časna sestra sva sretna, zahvaljuje mi, objašnjava kako će mi Bog vratiti i sve to, ja se saginjem da dignem torbetinu.
Kad ono....
Torba teži jedno osamsto kila. Užas nezamislivi. Dignem je nekako, ali već vidim da će mi otić kičma, al ne mogu sad ostavit jadnu ženu, iako me živo zanima odakle je nosi, kako je uopće prešla taj put (možda putuje već mjesecima od autobusnog kolodvora?), a da stvar bude bolja, ona zaključi kako joj je čudno da me nije primjetila u crkvi kad živimo u istom kvartu.
E jebiga...
Kreće onda objašnjavanje o tome zašto ja ne idem u crkvu, zašto ja nisam katolik, zašto ja mislim ono što mislim, a ne mislim ono što ne mislim (a žao mi je riješit se je po kratkom spisku, kao što Jehovinim svjedocima kad me pitaju jel idem u crkvu kažem da idem u džamiju, sinagogu ili budističke hramove, pa me puste na miru).
Ali nema ni tu odustajanja, nije da zaustavljaju ljude po cesti, ali kad sam već naletio...
Onda sav nervozan od činjenice da joj je torba teška 800 kila kažem:
- A teta, a tko vam od ovih koji vidite u crkvi nosi torbe?
Mah, nema šanse. Kuži ona sve to, al baš zato što sam ja tako dobar moram ić i u crkvu, tako da budem super ultra turbo diesel dobar.
Kako bilo, dovučem ja njene željezne poluge do crkve, pozdravimo se, dobijem upute kako sam sad miran jer će mi Bog zahvaliti i pedeset metara dalje me teretnjak pošprica blatnom vodom od glave do pete.
Ali ja nikad ništa ne naučim, pa opet kad vidim babu s teretom pitam jel treba pomoć.
Tuzla - nekako izgleda nemoguće da te za grad koji nikada u životu nisi vidio vežu tako krupne stvari, kao što su smijeh, ljubav, prijateljstvo i smrt, ali sa mnom i Tuzlom baš je tako.
Slučaj je htio da i u zgradi na koju su gledali moji prozori i u žutoj zgradi iza moje živi po jedna tuzlanska obitelj koja je doselila u Karlovac (duh!, ne, nisu doselili, ali žive u tim zgradama, blesav sam strašno ponekad).
Baš te dvije obitelji zaslužne su za prvu ljubav i prvu smrt.
Okej, prva ljubav i nije prava ljubav, bio sam baš pravi klinac, tako da bi se prije moglo govoriti o prvoj djevojci koja mi se svidjela. Jer E. je već bila djevojka, barem u usporedbi sa mnom, a jednom sam iz čista mira rekao mami "e vidiš, ova mi se sviđa", na što je ona jedva suzdržala smijeh, budući je E. bila jedno pet glava veća od mene.
A. je pak bio najbolji "veliki dečko" u ulici. Predobar, ali ne nekakav štreber, duhovit, ali ne uvredljiv, pa, ajd da ne budem homofobičan, i prezgodan, iako nimalo slatkast.
To "veliki dečko" treba uzeti također s rezervom, jer je značilo da mi imamo 6 godina, a on i njegova klapa 10.
Njegova mama umrla je jednog ljetnog dana i smrt je prvi puta dobila nekakav oblik u našim dječjim životima onog trenutka kada se vraćao iz dućana s crvenim očima.
Moji i njegov tata bili su jako dobri prijatelji, posjećivali se, pa je, puno kasnije, tata bio prvi kojeg je A. pozvao kada je jednog jutra i njegov otac zauvijek otišao sa svijeta za svojom ženom, još tiše nego ona, još brže nego ona.
Slučaj je htio da onog dana kada mi je umrla mama, baš A. bude prvi koji će vidjeti brata i mene kada smo izašli iz ulaza i upita "kako vam je mama" prije nego što se stigao ugristi za usnu.
Negdje između svega toga bio je peti osnovne i igra asocijacija. Ja sam bio opsjednut nogometom, pa kad mi je učiteljica rekla "sloboda", ja sam odmah odgovorio "tuzla", što je izazvalo salve smijeha čak i kod učiteljice, koja me potom zamolila da napravim niz asocijacija. tuzla - sol - more - plavo - kosa - pletenice - kifle - slano - sol - tuzla, rekao sam i ispalo je nekako da Tuzla zatvara krug kako god da okreneš.
Još kasnije, bilo je vrelo ljeto i bio je rat i u Karlovcu se igrala predstava-mjuzikl "Peace Child". Djeca i mladi iz karlovačkog kazališta s tom su predstavom prošli pola svijeta, riječ je o nečemu nevjerojatno upečatljivom i dirljivom i ponekad mi je žao što nakon rata više nikada nisu odigrali tu predstavu.
Prije nego što sam krenuo na predstavu koja je organizirana na jednom velikom košarkaškom igralištu na otvorenom, pogledao sam početak vijesti.
Toga dana, u Tuzli je sedamdesetero i više mladih stradalo od granata.
Toga dana, "Peace Child" odigran je i za Tuzlu, svi posjetitelji znali su za to što se dogodilo i kada se prva djevojka popela na željezno stepenište, u mraku, s upaljenom svijećom i počela tiho izgovarati imena djece poginule u ratu, u grlu se pojavila neka velika knedla, tako da više nikada potpuno ne nestane. Povuče se, ne osjetiš je po par godina, a onda netko u nekom trenutku spomene Tuzlu i nema šanse da se prvo ne sjetiš "Peace Child" predstave i one knedle, koja u tom trenutku odmah ponovno iskoči.
Onda se ipak sjetiš A. i njegovog tate i toga da će, što god svijet izmislio, baš uvijek biti i dobrih ljudi koji valjda čitav život idu po svijetu i s našim knedlama u grlu, ali ih nose s osmijehom od uha do uha i iskrama u očima. Iskrama od kojih nekako postaneš sretan, kao kad je noć i umoran si i sve te boli dok hodaš kroz sparinu i jedva čekaš da dođeš do kuće, a onda u visokoj travi ugledaš krijesnicu i nasmiješ se u toj noći, široko i iskreno kao dijete.
I pomisliš da baš voliš Tuzlu, iako vjerojatno nikada nećeš otići u taj grad.
Tišina - na mislim na potpunu tišinu, ne znam je li ona i moguća, već na onu gotovo savršenu tišinu, koju remeti samo poneki udaljeni ili sasvim tihi zvuk, koji čini taj trenutak sasvim posebnim.
Recimo ona tišina koja se znala ljeti dogoditi na autoputu, kada se ne puca, onaj je trenutak kada se svi vrate s plaže, a još nisu krenuli van, ulice su opustjele, dan se pretvara u sumrak, iz zarasle trave oko autoputa jave se prvi cvrčci, a ti gledaš u divlje kupine u toj travi i nekako ti jako treba da je ona tu kraj tebe, a opet, nekako je lijepo i baš to što je nema, pa možeš razmišljati o njoj i o tome kako bi bilo dobro da je ovdje i da jednostavno sjedite i šutite i gledate u onaj svijet u daljini, koji u takvom trenutku izgleda potpuno pitomo i nevino.
Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.
