Abeceda (19/31)*
* samo da napomenem da sam dužan mnogim ljudima mailove i da se ispričavam, jer sam ovih dana u popriličnoj gužvi.
N
Narodna Zaštita – Kad je ono u jesen '91. Renato pitao jesam li slušao radio na kojem su rekli da traže srednjoškolce za rad na kompjuterima u Kriznom štabu i za potrebe Radio Škole, a ja odgovorio «joj, jesam, moramo se prijavit, ja ću poludit više doma», mama me pogledala na način «samo pomisli da nađeš nešto zbog čega ćeš izlazit van i zavezat ću te za radijator».
Već drugi dan ta joj je ideja postala puno prihvatljivija, ali skupa s društvom iz ulice već smo se prijavili za Narodnu Zaštitu. Iako smo zapravo bili djeca, iskusni djelatnici HDZ-a iz Mjesne Zajednice Novi Centar (koji su se dobro ispraksirali u partiji, pa onda samo promjenili boje) sa zadovoljstvom su nas prihvatili kao kretene koji će umjesto njih čistit skladišta, nosit pozive, popisivat stanove ili dežurat noću pored ključnih objekata kao što je Arhiv (koji je očekivano dobio par direktnih pogodaka, srećom usred dana, pa nije nitko od nas mogao efektnom golmanskom paradom spriječit granatu da udari u njega).
U Narodnoj zaštiti generalno je bilo zabavno, ponekad i sjebano i dirljivo, ali više o tome pisao sam u «Kako je počeo rat na mom potoku». Zato ću sad samo spomenuti nešto što tamo nisam, a to je okolnost po kojoj smo već na samom početku rata ostali bez iluzija. Raspodjela humanitarne pomoći sa strogim uputama što ide na jednu hrpu, a što «u onu tamo prostoriju iza», dežurstva u netom osvojenom Domu JNA i strogo upozorenje «pazite da nešto ne ukradete slučajno», što nama nije palo na pamet, ali je palo stanovnicima okolnih zgrada koji su kao najgora rulja opustošili zgradu (prizori staraca koji vuku bas gitaru po podu ili nezadovoljnika koji trgaju štekere jer su ostali bez vrijednijeg plijena bili su krajnje upečatljivi).
A opet, kad smo Igać i ja potpisivali stanove i došli u bivši Džerijev stan i pitali nekog čovjeka koji je uselio jel može Igać uzet svoju ploču koju je posudio Džeriju prošlog ljeta koje je bilo tako daleko kao da je sve to bilo u Mezopotamiji ili još ranije, a čovjek rekao da uzmemo sve ploče, mi smo ipak uzeli samo tu od Alice Coopera.
- A jesmo mi blesavi – rekao je Igać poslije.
- Jesmo – rekao sam i ja, iako smo obojica negdje u sebi već tada znali da nismo, nego je samo svijet postao blesav, ili je takav možda bio oduvijek.
Noć – čitati sam naučio jako rano, s nekih četiri godine. I čitao sam strašno puno. Tako sam jednom kao klinac čitao neki časopis u kojem je bila priča o djetetu koje je umrlo u snu. Jebiga, narednih godinu-dvije umirao sam od straha da će se to dogoditi i meni i svi napori mame i tate da me razuvjere bili su uzaludni. U krevet sam lijegao u strahu i s bolom u trbuhu i zapravo ne znam ni sam kako je to i kada prestalo.
Noć mi je ipak još neko vrijeme bila prilično mrsko doba, sve dok nije došlo vrijeme prvih izlazaka u kojem je postala nešto sasvim drugo.
Pa, čisto za probu, da vidim koje će mi prve pasti napamet:
- bili smo još klinci i sjedili smo u velikoj prikolici nekog kamiona parkiranog u ulici. Polako je bilo vrijeme za kući i Crijevo, najplašljiviji od svih, otišao je prvi. Baš nekako kada je ušao u ulaz nestalo je struje i Poglavica Jakov nije stigao ni dovršiti rečenicu «pazite sad kad Crijevo dotrči nazad», a on je uz zastrašujuć vrisak i raširenih ruku kroz mrak dotrčao nama.
- još dok smo bili djeca za ljeta bi ostajali vani do kasno, pogotovo subotom kada smo čekali da Šehi Ćazim u uličnoj pekari napravi slane kifle i onda bi sjedili na zelenoj ogradi, jeli kipuće kifle i pričali o raznim glupostima o kojima dvanaestogodišnjaci pričaju ili, ako bi bila zima, bacali petarde, a Crijevo koji je bio zaljubljen u Samanthu Fox ulazio bi u dim petardi i pjevao «Touch me» zato jer je bio na koncertu na kojem je ona isto tako pjevala u nekom dimu.
- prvi pravi izlazak bio je na kraju osmog razreda. Kultno mjesto svih izlazaka u gradu tada je bio «Hrvatski dom» koji je to ime nosio još iz vremena Austro-Ugarske pa je isprva bilo jako smiješno kad nas je Peđa pitao oće li njega neko istuć tamo zato što je Srbin. Poslije je nekako postalo glupo i mučno to pitanje, jer je podsjećalo na to u kakvom smo se vremenu iznenada našli. Da moj prvi pravi cjelovečernji izlazak bude do kraja promašen potrudio sam se sam – naime, Peđa je na kraju dobio batina, ali od mene. Zato jer smo obojica bili pijani, zato jer sam u jednom trenutku rekao da ću ga lupit ako ne prestane i zato što on nije mogao prestat govorit «ajd me baš lupi, ajd da vidim, ajde baš». Vrlo brzo došao je rat, a par dana prije prve granate isto je bila noć i Peđa je isto dobio batina, ali od starog kojem je vikao da je četnik i da on ne ide nigdje iz Karlovca. Te noći svi smo znali da je zbilja sve otišlo kvragu, iako smo se još par dana pravili da nije.
- još je bio mrkli mrak, na moj 20. rođendan, kada sam izašao iz kuće i otišao do Starog grada gledati kako sunce izlazi nad gradom. Kada sam došao gore otišao sam do klupe najbliže gradu, a tamo je bio zalijepljen ogroman papir. Crijevu sam rekao da ću to napraviti i on je noć prije otišao gore, napisao mi totalno ludu čestitku i, eto, tog jutra bio sam zbilja sretan.
- mogao bih sad još satima mljeti o raznim noćima, kao o onoj kad smo ležali na parkiralištu, dan prije škole, i pričali sve dok se na nebu nisu pojavile prve narančaste crte, onoj kada smo se pješice vraćali iz Duge Rese, ili išli iz Dobrinja u Šilo na Krku, pričali, pjevali, smijali se, ležali u travi...onoj nakon dosadnog i napornog tuluma na kojem je ona bila jedino vrijedno i poslije smo dugo sjedili i ljubili se na drvenom mostu, a kosa joj je mirisala na lavandu, iako, ako ćemo iskreno, lavandu ne bih prepoznao ni da mi zakuca na vrata...onoj....mah, bolje da prestanem...
Nekako s proljeća – te noći bili su krijesovi i sjedili smo na kupskom zidiću, gledali velike vatre na obalama Banije i Gaze, onda vatromet, cijeli grad je bio tamo, škola je tek završila, počinjalo je još jedno ljeto i kasnije smo šetali kroz onaj mali park koji ide kraj Ekonomske škole do Korane, svi zagrljeni i pjevali «Nekako s proljeća», pa je Nina rekla «a ajde da ti pjevaš ono što pjeva Žera, a svi skupa ono drugo» i bili smo sasvim malo pijani, sasvim puno zaljubljeni i bilo nam je sasvim dobro u tom zadnjem danu proljeća, koje je baš sve ljude koje smo vidjeli, valjda skupa s krijesovima i vatrometom i nečim dobrim u zraku, tjeralo da se osjećaju dobro i budu nasmijani.
