Starim autobusom u inozemstvo

09.04.2012.

Na vrištini (Mûre#71)


 

Dok gleda prema obzoru, prema onom mjestu na kojem nebo i oblaci uranjaju u more, a oči joj se pretvaraju u ogledalo u kojem bi netko, da stoji nasuprot njoj, mogao vidjeti taj isti prizor i tako u krug, sve do u beskonačnost, u glavi joj se pojavljuje zaboravljena riječ. Ne zna kada je zadnji puta čula ili pročitala tu riječ, ali zna da nekad jest, jer evo je, tu je, mota joj se po mislima, kao nevažan detalj u savršenom danu, onaj zbog kojeg, jednom, taj dan i zapamtiš. I kada, poslije, godinama poslije, opet čuješ tu riječ ili ugledaš neki detalj, nečiju jaknu u daljini, začuješ zvuk toga dana...sve se vrati, onako kako samo najbolji dani mogu. Tako da te zaboli trbuh i čini ti se da je vrijeme izgubilo svoju linearnost, da si ponovno tamo i ako zažmiriš sve će biti isto, kao što je nekad bilo, u tom nekom davnom danu koji više ne postoji.
Ili tako samo misliš, sve dok ga riječ, slika ili zvuk ne vrate.
 
Dok stoji i gleda prema obzoru, dok na obrazu osjeća škakljanje kose koja prebire njene pjegice dok je nosi lagani morski vjetar, ona još ne zna da će to biti jedan od tih dana, a da će je u njega vraćati riječ - vriština.
 
Sada je to samo još misao, neuhvatljiva riječ koja se mota glavom, s idejom ali ne i znanjem, što je to zapravo.

Možda ovo, tako misli, možda baš to. Kada bi morala reći što je vriština odabrala bi baš ovo - plato na vrhu visoke stijene koja se nadvija nad morem, plato koji udaraju vjetrovi i sol, dok je nebo tmurno, skoro do kraja, sve do definicije daljine u kojoj je sve modro i sunčano i iako ne znaš gdje je to zapravo, ipak djeluje pomalo smirujuće, kao uvjerenje da dobro misliš, da će se sunce jednom doista vratiti.
 
I nekako, kao da se sva četiri godišnja doba miješaju u tom kasnom poslijepodnevu u malom mjestašcu, istom kao još deseci njih raštrkanih po obali, udaljenih samo par kilometar jedno od drugog, ali ipak, ovo je ispalo njeno.
 
Veulletes-sur-Mer.
 
Ništa bitnije od ostalih, ništa ljepše od ostalih, a ipak zauvijek posebno, jer tu je, kao što je mogla biti negdje drugdje, ali nije i tu više nema promjene.
 
Kao da se sva četiri godišnja doba miješaju u tom kasnom poslijepodnevu, na toj možda vrištini. Tamo u daljini nagovještaj ljeta, na tamnoj obali posipano jesensko lišće, jarko zelena proljetna livada, samo zime, one prave, naizgled nema, ali ako zažmiriš, možeš u zraku osjetiti tanku aromu snijega koji će padati negdje drugdje, aromu onog jutra u kojem se probudiš i kroz prozor ugledaš poznate kulise prekrivene gustim bijelim pahuljama, aromu večeri u kojoj znaš da će preko noći padati, jednostavno znaš, iako to ne znaš objasniti. Ovdje neće, more je previše blizu, dan je previše vlažan i premalo hladan, ali svejedno, i tu je taj miris, miris koji kaže da odlazi posljednji dan prosinca, da je zima, da će, negdje, večeras padati snijeg.
 
I u glavi kao da začuje zvuk vergla dok razmišlja o tome da je mogla biti u Parizu, stati na balkon sa željeznom ogradom, gledati pahulje kako se rastapaju između kamenih kocaka, u nekoj mirnoj četvrti, dok u daljini grad čeka eksploziju ponoći, dok u daljini grad svijetli, blješti, smije se, pleše, svira, viče i teče, kao da je rijeka. Mogla je, ali je ipak izabrala da bude ovdje, ne zna ni sama zašto, ili možda zna, ali nije još vrijeme da o tome razmišlja.
 
I dok se spušta prema mjestašcu, kliktaj galeba reže tišinu nad pučinom i kao da daje znak svijetu da se pokrene. Gleda u pod, gleda u svoje korake, dok dolje nastaju zvukovi, dovikivanje na tom stranom, a tako prisnom jeziku, kotrljanje bačava po kamenom putu, gašenje motora na čamcu, miris ribe, zvonce na vratima male kafeterije, šuštanje kartonske vrećice u koju je skliznulo vruće pecivo.

Obala nije lijepa. Nije ni ružna, obale, valjda, ni ne mogu biti ružne. Mislit će o tome dok sjeda na kamenu klupu i gleda prema moru koje jest lijepo, koje i obalu čini ljepšom i toplijom, dok svjetlucavi valovi vlaže crno kamenje, dok iza njenih leđa trube automobili, pričaju ljudi, prolaze djeca na biciklima, nakratko otvorena vrata malog kafea tog čudnog imena Mûre#71 prekrivaju kasno poslijepodne zvukom gitare i klavira i tim riječima koje joj izvlače osmijeh na lice: "Prenons-nous la main...Le long de la route...Choisissons nos destins...Sans plus aucun doute..."

 

Puno kasnije, sve je kako je i zamišljala. Vani je mrak, tišina prekriva uspavane ulice, kao da nije Silvestrovo, a mrak je i unutra, u možda jedinom trenutku u kojem je nimalo ne smeta gusti dim koji leluja prostorijom i uvlači se u nosnice, kosu i odjeću, dok zveckaju čaše pune vina, u tom mraku, koji prekriva drvene stolove, škripavi pod i iskru upaljača koji pali cigaretu, tamo negdje, u nejasnom svijetu silueta.


Samo na kraju prostorije je svjetlo, prigušeno žuto svjetlo, kao da se vrijeme preokrenulo, kao da se sve zbiva u nekoj davnoj prošlosti, na nekom drugom mjestu, i, ako zažmiri, može zamisliti šuškavost haljine, ruž na usnama, lagani bljesak naušnice, u tom nekom drugom svijetu, u kojem bi joj, možda, odgovarale stvari koje joj ne odgovaraju u ovom. Lagano promukli glas pokrivaju jednako promukli tonovi, škripava truba reže zrak pun dima, kontrabas udara u jedva primjetnom falšu, tako odgovarajućem da bi savršena uštimanost samo pokvarila dojam, metlice prebiru po dobošu, šuškaju kao haljina na zadnjem sjedištu starinskog automobila koji miriše na kožu, zvuk klavirskih tipki kruži po kafeu, visoki tonovi udaraju u rub čaše, oni niski kucaju o drvo, sve je baš onako kako treba.

 

I kao da je sve dogovoreno, kao da netko povlači konce cijele te večeri, pjesma završava i pljesak i žamor utihnu, baš u trenutku kada zvona male kamene crkve označavaju ponoć, svjetla se pale, licima se razlijevaju osmjesi, srce lagano dotiče zaboravljeni i naivni dječji osjećaj povjerenja i nade u sve što dolazi, svijet opet vjeruje u sebe, barem nakratko, možda će već ove večeri ponovno biti ciničan i loš, ali to su te sekunde, te minute, u kojima je opet mlad, kao nekad, kao kad je zamišljen, onakav kakav je trebao biti, te sekunde u kojima su sva srca mlada i otvorena, puna vjere u dan koji dolazi, koji će biti ljepši, bolji i sretniji, nema nimalo sumnje. I zato ti osmijesi, iskreni kao rijetko kada, zato smijeh i želja da plešeš, sam sa sobom, s cijelim svijetom, s ovim danom koji odlazi, dok bend svira:


http://www.youtube.com/watch?v=To47GWPnlTI

 

I sve završava tamo gdje je i počelo, na toj možda vrištini, pomalo opet razmišlja o tome, dok dolazi jutro, nezadrživo i neumitno, iako je mrak, iako je tišina, iako mjesto spava, a u tamnoj noći tamno more šušti poput vjetra. Samo tamo, u onoj definiciji daljine, tko zna gdje, jarko narančasta traka šara obzor, možda je to jutro, negdje gdje je već došlo, sunčano i modro, valja vjerovati u to…a možda je to i ponoć, vatromet koji boji nebo u narančasto, negdje gdje baš u ovom trenutku odlazi još jedna godina, sve dok ponoćna zvona ne sklope krug oko cijele planete i baš svugdje bude zaboravljena.


I zato je, napokon, ona ovdje. Zato je večeras sama, jer godine prolaze i godine odlaze, ali samo je jedna ovakva. Samo je jedna godina ona u kojoj će posljednji puta odrasti. U kojoj će se zaokružiti sva ona mala odrastanja od ranije i sklopiti u još jedno, posljednje i konačno. I možda će u srcu zauvijek ostati dijete, bilo bi lijepo vjerovati u to, ali svejedno, to je ta godina, koju treba dočekati na miru, sam, s mirisom borova i mora, na možda vrištini, dok se osjećaš dobro i mirno i spokojno kao more, pred jutro, kad odmaraju svi vjetrovi svijeta.

 

I zato je tu. Zato stoji i gleda u mrak, čeka da se tama pretvori u modru i da onda zakorači dalje, u taj život, koji dolazi i koji nosi toliko stvari još nepoznatog predznaka. Nepoznatog sve do posljednje rečenice priče, u kojoj joj netko kaže da će sve biti u redu, s puno modre i sunca, s puno lijepih stvari i osmijeha i s malim zamkama za one loše dane, za bol u trbuhu i suze, zamkama poput vrištine, jer uvijek će se naći netko da joj šapne na uho tu riječ, onda kada stvari budu najlošije, tako da opet osjeti miris i boje ove večeri, rasplesanu sreću ponoći, čuje zvukove benda u malom kafeu i šuštanje mora u mraku, mora koje šušti kao vjetar, metlice na dobošu i haljina, na zadnjem sjedištu automobila, u zaustavljenom trenutku, jednom od onih u kojima je baš sve bilo u redu.

29.04.2007.

Nedjelja, crveno nebo, trepereće žuto

Soundtrack: Mercury Rev: Holes


"Time, all the long red lines, that take
control, of all the smokelike streams...."


U ono davno doba prije rata, dok su nebom letjele čudovišne ptice, dinosauri se napajali na Korani, a ulicom hodali poštari pognuti pod težinom torbe pune glinenih ploča s klinastim pismom, nedjelja je bila ništa više nego sjetna.
Dječak bi ponekad osjetio laganu i sasvim neobjašnjivu tugu.
Ulica je bila ista kao i svaki drugi dan, nekako se čini kao da su nedjelje uvijek bile sunčane, sa pranjem automobila, prijenosima nogometnih utakmica s radija, susjedom u ležaljci razvučenoj između dva drva jabuke u njegovom dvorištu...s otvorenim prozorima, zveckanjem posuđa, mirisom pečenog mesa, ponekom svađom, ponekom šalom, ponekim malenim djetetom koje viče u hladu stana....s Nedjeljnim poslijepodnevom na teveu, Danijelom Popovićem kako pjeva "Džuli" na radiju, u malenoj vlažnoj sobici, koja miriše na nudle, malo previše octa u salati i dimom cigarete u zraku.
Plavo nebo polako bi bivalo zamrljano crvenim točkama, uska kupaonica zagrijavala starom grijalicom, kada punila vrućom vodom, poplun je bio ugodno hladan i sve je bilo spremno za kraj još jedne nedjelje i novi početak.

*

"Dreams, that big blue open sea, that can't be
crossed, that can't be climbed
"

"Tiranija" je bend koji je ostao zapamćen po hitu "Moja Natali, da li želiš sa mnom hodati" i, još više, po zbilja dobroj pjesmi "Pod crvenim nebom" koju je lokalna ekipa ubrzo preimenovala u "Moj crveni medo" i više nitko nikada nije mogao čuti tu pjesmu a da pomisli da Goc pjeva išta drugo do baš to.
U zimu 1992. godine svijet je bio toliko siv da je nedjelja sama po sebi bila sasvim nepotrebna. Dok dječaci idu dugom ulicom pored bivše kasarne, u rano poslijepodne, šutaju komade razlomljenog asfalta, gledaju kamione UNPROFOR-a ukopane u blatu pored tržnice, nebodere sa spaljenim balkonima na strani koja je gledala prema kasarni, granatama razvaljene stepenice i vodoskok kod Doma...i smiju se. Negdje u njima je nedjelja, nervoza od sutrašnjeg još jednog početka koji neće donijeti ništa novo, negdje u njima je nedjelja od koje ni rat nije toliko važan.
Kada kroz ulaz zagrađen daskama i vrećama cementa, pored staklenih vrata izlijepljenih debelim selotejpom, siđu do podruma, začuje se zvuk bubnja.
Duboko u podrumu, neki dječaci sviraju, neki drugi pripaljuju cigarete, sjede na dugačkoj klupi u prostoriji izoliranoj od svijeta, od nedjelje i rata i slušaju "Sunday bloody Sunday".
Kasnije, izlaze pod nebo koje je opet istočkano crvenom i čini se kako se kroz miris prašine provlači jedva primjetan miris zaprške, dječjeg šampona u zagrijanoj kupaonici i svježe opranih popluna, kao dodir svijeta u kojem je ona lagana i neobjašnjiva tuga bila rezervirana samo za nedjelje.

*

"Friends, all those endless ends, that can't be
Tied, oh they make me laugh
"

Dok je sunčano, nema čak niti nedjelje.
Samo osmijesi na napuštenom autoputu, tragovi starki u prašini starog asfalta, tragovi koji brzo nestaju...miris kupina sa zaraslih polja, pljuskanje vode s koranske obale, glasovi obojani posljednjim ljetom djetinjstva, bljeskovi sunca s prozora rakovačkih nebodera, treperav zrak u daljini i jedna zraka sunca koja probija kroz rupu od gelera na žutom putokazu, točno na polukrugu slova "P" u riječi "Plitvice".
Na toj zraci sunca vidi se sitna prašina, u daljini leluja dim, dok Dino svira gitaru, Tihana pjeva "Hotel California", Valentina sjedi skupljenih nogu na zidiću, namješta nemiran pramen kose iza uha i smješka se nečemu čega se sjetila.
Kada se na nebu pojave prve crvene pruge, ustaje i kaže kako mora kući.
Malo kasnije, njen lik postaje sve manji, stapa se s neonima autobusnog kolodvora, nestaje ispod netaknutih zelenih putokaza na početku autoputa i treperećeg žutog svjetla na semaforu.

U tom trenutku dječak pomišlja kako bi da ima samo jednu jedinu želju na svijetu zaželio da ta djevojčica koja nestaje u daljini, ne bude u ratu.

Onda ustaje i on, polako hoda toplim i omekšalim asfaltom, zažmiri i zamišlja obrise grada, pa otvara oči da vidi je li ih sve dobro zamislio.
Hoda kroz sumrak, kroz život pretvoren u nedjelju i u jednom trenutku, posve sam na svijetu, poskoči i lupi petom o petu u zraku. I osmjehne se negdje sasvim duboko u sebi.
I zagleda se u semafor, dugo, tako da kad zažmiri u njegovim očima još dugo treperi žuto.


"Signs, of all those blinking lites, you had to pick the one tonight"

 

03.03.2007.

Gradovi (7/15): Sisak

(napomena: prvo me uhvatila zubobolja. onda me uslijed iste uhvatila gripetina. onda mi je uslijed gripe natekao zub. sad gutam antibiotike ali mi oteklina jos nije splasnula, no barem vise ne boli onako. uglavnom, raspadam se izgleda)

Sisak: Čita li Mel Gibson Zagora?

.

Kad je bio sasvim mali dječak, moj brat volio se igrati s plastičnim vojnicima. I svakog ljeta kad smo kretali na more on je nagovarao tatu da idemo u Vojnić, zato jer si je zamislio kako tamo sigurno mora bit super vojnih igračaka.
Imao je negdje četiri godine.
Marac je, međutim, imao daleko više kada je rekao da cure u Sisku sigurno imaju dobre sise.
Kada se s time poklopi činjenica da ćemo dvije večeri kasnije na Danima Piva upoznati cure među kojima je i Danijela iz Siska, te da će Bane tijekom večeri jedno sedamstočetrnaest puta reći "Kakav je to grad na samo tri rijeke?", jasno je da o Sisku ne mogu napisati ozbiljan post.

Istina, Sisak i ja smo također krivi za to.
Zajeb je bio u tome što sam prvi puta u taj grad došao predvečer i vidio otprilike ovo što vi vidite na gornjoj slici.
Danijela se osmjehnula kad je vidjela moju izigravatorski plačnu facu, no kad sam je pitao "oću ja umrijet od ovoga?" skoro se zagrcnula od smijeha.

Ipak, za već petnaestak minuta Sisak mi je postao superkul.
Nekako, zamišljao sam si da sam Mad Max i da sam u nekom okrutnom i hladnom vremenu nakon trećeg svjetskog rata dok na nebu još uvijek gore vatre uzrokovane nuklearnim eksplozijama.
Razmišljao sam da viknem neki citat iz filma, ali jedini kojeg sam se mogao sjetit je onaj "They say people don't believe in heroes anymore. Well damn them!". Jedini problem je što to ne kaže Max, nego izvjesna Fifi, a kakav bi ja bio jebeni heroj da se zovem Fifi!

Normalni ljudi bi tu stali, ali ne i ja. Petnaest minuta kasnije pokazujem Danijeli krastu na koljenu i govorim kako me to Nightrider pogodio kiselinskim pištoljem. A čak i ne znam je li Nightrider Maxov neprijatelj.
Iz nepoznatog razloga, Danijela se nasmije.
Ne gleda me sućutno.
Stane pred mene, nasloni se na neku klupu u nekom supermalom parku i kaže "zagrli me".

.

.

Drugog jutra, Danijela kaže:
- Znaš, ima u Sisku i lijepih stvari.
- Pa znam, tebi sam i došao - kažem i iste sekunde mi je žao što nemam šestar da si ga zabodem u koljeno. Ja sam jebeni Petrarca. Želim si smrt.
Ipak, ona se sasvim lagano zarumeni.
- Hoćeš da idemo do Starog grada?
- Nisam ti ja umirovljeni švedski turist.
- Budalo. Ajmo onda do Kupe.
Ne želim bit izbirljiv pa idemo do Kupe. Karlovac ima četiri rijeke, Sisak ima tri. I baš moramo na Kupu, jedinu zajedničku. Kakva je to avantura?
Nikakva, ako pitate mene.


Kako bilo, Kupa je apsolutno kupasta. Vidiš je, kažeš "aha, ti si Kupa" i odeš dalje.
Most je zato jako lijep.
- A ovo su ti šiklje - kaže Danijela.
- Nisu, to su čamci - kažem ja.
- Pa mi ih zovemo šiklje.
Sad znam i jednu riječ sisačkog.

Klupe su poprilično popunjene, na jednoj čak sjedi i neki poprilično sivi tip koji izgleda kao da će svaki tren umrijet. Danijela kaže da je to Matoš, a meni je glupo govorit joj da je Matoš odavno umro, jer će joj onda bit neugodno.

Onda prolazimo kraj nekog tipa koji prodaje stripove. One stare koje smo gutali kao klinci. Vidim čak i legendarni "Sedma runda" od Zagora, za koji sam izvjesnom Dincu dao petnaestak drugih stripova, samo da saznam kako završava trilogija.
- Kakav si ti Mel kad čitaš Zagora - smije se Danijela.
- Koji Mel? Ja sam Max.
- Pa Mel je Max. Max je Mel.

I tako.
Ruku pod ruku, šećemo Siskom. Uz sisačku Kupu, u sisačkom proljeću, prema sisačkom mostu.
Pričamo o tome čita li Mel Gibson Zagora. I smijemo se.
Kosa joj miriše na maline, tako da puno poslije, kada postanemo potpuni stranci, na svakoj tržnici i svakom buvljaku svijeta, kada ugledam strip sa Zagorom na naslovnici, u zraku osjetim miris malina i osmjehnem se pri pomisli na grad u koji više nikada nisam otišao.


Slijedeći grad - Karlovac: Priča koju nikada neću znati ispričati

 

20.02.2007.

Gradovi (6/15): Varaždin

.

Varaždin: Snijeg u magli

.

.

Ovo je vjerojatno najteži post koji ću ikada napisati. Naime, ja volim gradove. Onako duboko osim svog rodnog grada volim samo Rijeku, o tome sam pisao na početku ove "turneje", ali praktički sve ostale gradove volim. Kao pojam. Jednostavno volim pojam grada. Bez obzira govorimo li o mjestima poput Duge Rese koja tek uz puno dobre volje i puno natezanja mogu proći kao gradićak, ili o Beču i Londonu - ja, eto, volim gradove.
Volim gradove i volim biti u njima.
Iz tog razloga, a i iz razloga da me možda čita netko iz ovog grada o kojem je danas riječ, ovo je najteži post do sada.
Jer, ne volim Varaždin.

Za to nismo krivi ni Varaždin ni ja. Kriv je rat i kriv je, siguran sam, baksuz da u krivo vrijeme naletim na krive ljude.
Rat se ionako ne može objasniti, pa nema smisla previše pričati o tome da kada na televiziji vidiš kako je počeo novi žestok napad na tvoj grad, umjesto da si sretan što si na sigurnom, iste sekunde želiš sjesti na vlak i otići u Karlovac, Zadar, Sisak, Vinkovce...gdje god inače živiš.
Kada se tome pridoda da si naletio na razmjerno velik broj ljudi koji govore stvari poput "da, vjerujem da je gadno u Karlovcu, ali siguran sam da se kod vas nikada nije tako jako pucalo kao u Varaždinu one jedne noći" (jedine u kojoj se uopće i pucalo), ili na ljude koje pitaš za vojarnu u kojoj ti prijatelj služi vojsku, oni pitaju odakle si, pa kad kažeš da si iz Karlovca urnebesno "šaljivo" kažu "pa ti si onda trebao pitat za kasarnu, vi ste tamo Srbi", ili na nogometnoj utakmici Varteks-Cibalia sjediš pored ljudi koji cijelu utakmicu Vinkovčanima viču da su četnici.

Ljudi, nažalost, nisu dominantno razumska bića, pa je meni vrlo lako znati da to nije Varaždin, ali je puno teže osjećati da to nije Varaždin.


A, da budemo fer, Varaždin doista jest i mnogo drugih stvari i trenutaka.

Varaždin je, recimo, jedna od najintenzivnijih noći tvog života. Ona u kojoj osamnaestogodišnji dječak sjedi poslije ponoći na prozorskoj dasci iznajmljenog stana, vani je toplo, večer nalikuje na ljetnu iako je već deseti mjesec. U gradu je potpuni mrak, prigušeno gore ulična svjetla, tišinu tek nakratko razbija neki udaljeni automobil ili kratki lavež psa...i onda osjetiš tu tišinu.
Osjetiš da se ne čuje doista ništa. Da u predgrađu nema puškaranja.
Ne čuješ rafale kako probijaju noć i odjednom te uhvati nevjerojatna navala osjećaja. Istovremeno se osjećaš kao petnaestogodišnjak koji se kasno noću vraća iz prvog izlaska, u svijetu u kojem nikada neće biti rata, ali i nervozno, kao da izostanak tog puškaranja znači kako nešto nije u redu, kako stvari nisu posložene, kao kad stojiš u dugom redu i dva mjesta ispred tebe je čovjek koji na sakou ima jednu jedinu dugačku dlaku. I izluđuje te što je ne možeš maknuti.
A to je i prva prava navala nostalgije, trenutak u kojem bi najradije ostavio i faks i sve i sjedio svaku noć na prozorskoj dasci u svojoj sobi, u svom gradu, i slušao do jutra puškaranje iz predgrađa.


Varaždin je i mali kafić zaboravljenog imena, s čudnim svjetlima, uvijek samo malo previše ugrijan, u kojem se baš uvijek naručuje vruća čokolada. I kasna večer u kojoj je sačekaš dok ne završi s poslom i onda šetate očaravajuće pustim varaždinskim ulicama, ruku pod ruku, pričate o knjigama i ti primjećuješ kako joj na svježem zimskom zraku obrazi više nisu rumeni kao u pregrijanom kafiću.

Varaždin je i cenkel, odnosno poslijepodne u kojem sjedite na osunčanom trgu i nakon što svi naruče jedino ti se još misliš i misliš (što gotovo uvijek završi s "ma kokakolu") i onda odjednom kažeš "a daj mi cenkel". Poslije se beskrajno čudiš što ni konobar ni frendovi iz drugih gradova nisu čuli za cenkel. Ili se praviš da se čudiš jer piće od deci fante, deci kole i deci mineralne izmislio si upravo tog trenutka. Kako bilo, za par tjedana varaždinski konobari znaju što je cenkel a pola društva redovito ga naručuje po svim bircevima, sve dok nam ne prestane biti smiješno.

Na kraju, Varaždin je prva studentska zima, prvi veliki snijeg i gusta magla par dana kasnije, s ogromnom hrpom snijega skupljenom u središtu trga, u očekivanju kamiona koji će je odvesti u nepoznatom pravcu.
Ta večer jedna je od onih koje su prelijepe kada se događaju, a svaki kasniji opis ne može izbjeći patetiku. Rat se, kao što rekoh, ne može objasniti, pa tako ni večer u kojoj se dječaci i djevojčice koji su petnaestu, šesnaestu i sedamnaestu proveli pod granatama i sirenama - jednostavno igraju. Predugo bi trajalo objašnjavanje zašto uopće nije čudno da su svi ostali nakon predavanja otišli kući, a da smo se mi, Siščani, Zadrani, Osječani i Vinkovčani, gotovo do ponoći valjali po tom snijegu, grudali, gradili tvrđave, smijali se bez prestanka i bez imalo sustezanja bili djeca, zaboravivši na tu večer ulogu tako "odraslih" studenata.


A ipak...
Đorđe Balašević u jednoj pjesmi kaže "slike su bleđe i bleđe, pa lepe potiskuju ružne".
Pa, sad, kako kad Đorđe.
Kako kad.


Onog jutra kada sam posljednji put odlazio iz Varaždina, trg je bio još posve pust, samo se iz daljine čuo glas jednog od u to vrijeme poznatijih varaždinskih klošara, tipa koji je mljeo tristo na sat. Kad me ugledao već se po običaju malo primirio, uspravio i pristupio mi.
- Imaš kaj love stari, imaš kaj love?
Dao sam mu 20 kuna, na što me počeo pratit do željezničke stanice.
- A kaj na vlak ideš, na vlak?
- Aha - rekoh.
- A kam ideš, kam?
- U Karlovac.
- Kaj ćeš tam jebote, tam je rat stari, rat.
- Jebiga, tamo živim.
Zastao je i uozbiljio se. Onda je izvadio onih 20 kuna iz džepa i pružio mi:
- Sorry stari, sorry, ne bi te tražil da sam znal da si iz Karlovca.

Pazite, klošar mi je pokušao vratit lovu. Beat that!

Posljednji puta prolazio sam prugom pored Varaždina i u maglovitom jutru gledao prepoznatljive obrise crkvenih tornjeva i kuća. Krov fakulteta podsjetio me na onu večer sa snijegom, sjetio sam se nasmijanih lica i prijateljstava za koja se od prvog dana zna da su ograničenog roka trajanja i da ćemo gotovo svi po završetku fakulteta ponovno postati stranci.
Možda zato što ne volim rastanke, a možda i zato što je jutro bilo takvo, pomislio sam kako je u očima onog klošara koji me protekle dvije godine nebrojeno puta naživcirao bilo neke nepatvorene i čiste dobrote. I pomislio sam kako dugujem Varaždinu drugu šansu.

A, onda je počeo neki drugi život.



Slijedeći grad - Sisak: Čita li Mel Gibson Zagora?

.

18.02.2007.

Gradovi (5/15): Zagreb

.

Zagreb: Vjeverice u bolničkom parku

.

.

Dok se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, polako uspinju prema Gornjem Gradu, u glavi razmišljaju o toliko različitih stvari.
Tu je osjećaj pustolovine prvog pravog školskog izleta, divljenja prema u njihovim očima tako velikom gradu, s toliko puno ljudi na ulicama, i iščekivanja kada će napokon ponovno sjesti u mali školski autobus i krenuti prema zoološkom vrtu.
Zagreb je u njihovim očima neizmjerno zabavno izletište.

Osam godina kasnije, dok sjede ispred katedrale, u kasno proljeće, dok dječaci gledaju lagano obučene djevojčice koje polako postaju djevojke, a one listaju šarene časopise praveći se da ne primjećuju te iste poglede, Zagreb nalikuje na svijet.
Nalikuje na sve ono što nije u tvojoj ulici, u tvojoj školi, u tvom gradu. Dok vrhovi katedrale blješte pod suncem, čini se kako si u tom nekom svijetu, svijetu koji valja vidjeti, što više od njega, što prije.


Onda nestane beskonačnog povjerenja i preslatke naivnosti iz doba 1.a razreda osnovne škole «Veljko Vlahović» i rasplinu se i one posljednje kapi lijepog čuđenja pred veličinom svijeta iz doba 8.a razreda iste škole.
I Zagreb nepravedno plaća danak centraliziranosti ove države, pa se u većini gradova srednjoškolci podijele na one koji ga ne podnose i alergični su na svaki njegov spomen, te na one kojima je jedini životni cilj otići iz svoje provincije u Zagreb.
Karlovčani nisu cijepljeni protiv ove bolesti, ali moram priznati kako su u znatno boljem položaju nego gotovo svi ostali stanovnici naše države. Naime, u ovim okolnostima Zagreb je na praktički idealnoj udaljenosti – dovoljno daleko da se Karlovac ne osjeti progutanim i ne izgubi svoj identitet kao što ga u očima stanovnika lijepe naše gube, primjerice, Zaprešić ili Velika Gorica. A dovoljno blizu da bude nadomak ruke za odlaske na koncerte, velike utakmice, pa čak i studiranje ili rad, jer za razliku od ostalih Karlovčani zahvaljujući blizini i autoputu mogu bez većih problema raditi u Zagrebu a živjeti u svom gradu.

Zato i nije bilo previše smiješno kada smo sjedili u parku kod kina, pili loš bambus i pušili travu koja je vjerojatno bila najobičnija trava vulgaris s nečije livade, i kad je Goc nakon pomalo pretjeranih Valerijinih žalopojki o studentskom životu u Zagrebu rekao:
- A zakaj tebe Zagreb nervira? Pa gledaj ga kao zabavni i shopping centar u karlovačkom predgrađu!


A svo to vrijeme, Zagreb se upisuje u privatna sjećanja, s mnogim lijepim i ponekom ružnom stvari. I na neki način postaje tvoj, htio ti to ili ne. Jednom davno na ovom blogu sam pisao o svom vrlo specifičnom poimanju hrvatstva, sada mogu samo ponoviti kako se klonim bilo kakvog isticanja, veličanja, vikanja i sličnih gluposti. Volim Hrvatsku onako kako volim svoju sestričnu, bez ikakve potrebe da idem okolo i to spominjem, ili da smatram kako je moja sestrična vrednija od ostalih sestrični na svijetu. Više je riječ o osjećaju pripadnosti i nečemu što neizostavno predstavlja jedan dio onog što jesam. Nečem što je, eto, moje. Možda je najbolje to pojasniti na primjeru himne – naime, hrvatsku himnu smatram razmjerno dosadnom i krajnje nezanimljivom skladbom. Ali je moja.
Moj je i Zagreb. I ne osjećati ga svojim, na neki način bilo bi ne znati što si i tko si.



Ipak, već godinama, kada pomislim na Zagreb, pomislim na iste slike. Na vruće jutro, usijani krov automobila po kojem lupkam prstima, s rukom pruženom kroz prozor, dok prolazimo kraj Dinamovog stadiona i ja na sekundu pomišljam na neke davne utakmice. Tata gleda ispred sebe, obavljajući automatske radnje u vožnji i misleći na nešto sasvim drugo, baš kao i brat.
Onda se pojavi slika prilično zapuštenog i neurednog parkirališta, izlazak iz auta i težak, opor miris prevrućeg svibnja.
I onda park. Park na Jordanovcu, vjeverice na drveću, ona u tamnoplavom ogrtaču, dok je još mogla hodati, život koji teče svuda oko nas, oko tog bolničkog parka, i taj jedan trenutak u kojem smo ostali sami, u parku, u proljeću, u kasnom prijepodnevu i u kojem smo dvije ili tri minute pričali kao nekad, kao što više nikada nećemo.



Dok su se sedmogodišnji dječaci i djevojčice, držeći se za ruke, uspinjali prema Gornjem Gradu, u svijetu koji je još bio mlad, njihove mame nervozno su pogledavale na sat u najdužem jutru njihovih života. Znajući duboko u sebi da su sigurni i da će sve biti dobro, povremeno su pomišljale na najgore moguće stvari, kako bi ih proživjele one u svojim strahovima, a ne mi u svojim životima.
Svijet je bio mlad i dok sam raširenih očiju gledao Zagreb, nisam znao ništa o tome.
Saznao sam tek kasnije, kada su vjeverice u bolničkom parku, posljednji obični razgovor i posljednji opušteni osmijeh nekoga tko me bezuvjetno volio, postale slika nezbrisivo vezana uz Zagreb.

I ponekad, kasno noću, pomislim na Zagreb. Na neki sunčan dan, ulice pune ljudi, na neki savršeno običan i lijep dan, u kojem ću proći kraj zgodnog malog kafića s terasom i začuti «naša lica još su lijepa, zatvori mi oči, neka kraj nas jure...nek se lome prsti...idemo na ples i svijet je opet mlad». I opet se dječje nevino nasmijati Zagrebu.


Slijedeći grad: Varaždin: Snijeg u magli

 


Stariji postovi

Starim autobusom u inozemstvo
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

ABECEDA NA JEDNOM MJESTU

Ali ni to nije sve...
Ako vam ni ovo sve nije predugo i vi bi baš jako čitali, na mail adresi izvozzitarica@yahoo.com možete dobiti roman "Savršeni krug", kao i potresni i veličanstveni epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku".
Naravno, besplatno :)

Ljudi iz priča
Ljudi iz priča, neki iz ulice, neki s autoputa:

MajFejvritEndDirestSelebriti (Martina u nekoliko priča) - eto, sad se razotkriva i dugo čuvana tajna sa starog bloga :) Ona je, naravno, na vrhu, kako i treba.

Slikar - dečko redovnim čitateljima najpoznatiji kao onaj kojeg je Mavijo s petog balkona pogodio vrećom punom vode. Danas glumi da je slovenski slikar, mada skoro svaki vikend zuji po Korani (glumi da je Slovenac, a slikar zbilja jest i to odličan)

D Bend - moji prijatelji i jedan super bend iz sretnih vremena prije nego što sam im se ja pridružio i onda smo se raspali :)
Neke pjesme možete skinuti OVDJE dok OVDJE možete vidjeti i da su/smo bili baš super.

Još jedan bend - sačinjen od mog brata i njegovih i mojih prijatelja. Face su. Evo, nedavno svirali i u Sarajevu (ima i fotki) :)


Brojač posjeta
151031

Powered by Blogger.ba