Na vrištini (Mûre#71)

Ili tako samo misliš, sve dok ga riječ, slika ili zvuk ne vrate.
Možda ovo, tako misli, možda baš to. Kada bi morala reći što je vriština odabrala bi baš ovo - plato na vrhu visoke stijene koja se nadvija nad morem, plato koji udaraju vjetrovi i sol, dok je nebo tmurno, skoro do kraja, sve do definicije daljine u kojoj je sve modro i sunčano i iako ne znaš gdje je to zapravo, ipak djeluje pomalo smirujuće, kao uvjerenje da dobro misliš, da će se sunce jednom doista vratiti.
Obala nije lijepa. Nije ni ružna, obale, valjda, ni ne mogu biti ružne. Mislit će o tome dok sjeda na kamenu klupu i gleda prema moru koje jest lijepo, koje i obalu čini ljepšom i toplijom, dok svjetlucavi valovi vlaže crno kamenje, dok iza njenih leđa trube automobili, pričaju ljudi, prolaze djeca na biciklima, nakratko otvorena vrata malog kafea tog čudnog imena Mûre#71 prekrivaju kasno poslijepodne zvukom gitare i klavira i tim riječima koje joj izvlače osmijeh na lice: "Prenons-nous la main...Le long de la route...Choisissons nos destins...Sans plus aucun doute..."
Puno kasnije, sve je kako je i zamišljala. Vani je mrak, tišina prekriva uspavane ulice, kao da nije Silvestrovo, a mrak je i unutra, u možda jedinom trenutku u kojem je nimalo ne smeta gusti dim koji leluja prostorijom i uvlači se u nosnice, kosu i odjeću, dok zveckaju čaše pune vina, u tom mraku, koji prekriva drvene stolove, škripavi pod i iskru upaljača koji pali cigaretu, tamo negdje, u nejasnom svijetu silueta.
Samo na kraju prostorije je svjetlo, prigušeno žuto svjetlo, kao da se vrijeme preokrenulo, kao da se sve zbiva u nekoj davnoj prošlosti, na nekom drugom mjestu, i, ako zažmiri, može zamisliti šuškavost haljine, ruž na usnama, lagani bljesak naušnice, u tom nekom drugom svijetu, u kojem bi joj, možda, odgovarale stvari koje joj ne odgovaraju u ovom. Lagano promukli glas pokrivaju jednako promukli tonovi, škripava truba reže zrak pun dima, kontrabas udara u jedva primjetnom falšu, tako odgovarajućem da bi savršena uštimanost samo pokvarila dojam, metlice prebiru po dobošu, šuškaju kao haljina na zadnjem sjedištu starinskog automobila koji miriše na kožu, zvuk klavirskih tipki kruži po kafeu, visoki tonovi udaraju u rub čaše, oni niski kucaju o drvo, sve je baš onako kako treba.
I kao da je sve dogovoreno, kao da netko povlači konce cijele te večeri, pjesma završava i pljesak i žamor utihnu, baš u trenutku kada zvona male kamene crkve označavaju ponoć, svjetla se pale, licima se razlijevaju osmjesi, srce lagano dotiče zaboravljeni i naivni dječji osjećaj povjerenja i nade u sve što dolazi, svijet opet vjeruje u sebe, barem nakratko, možda će već ove večeri ponovno biti ciničan i loš, ali to su te sekunde, te minute, u kojima je opet mlad, kao nekad, kao kad je zamišljen, onakav kakav je trebao biti, te sekunde u kojima su sva srca mlada i otvorena, puna vjere u dan koji dolazi, koji će biti ljepši, bolji i sretniji, nema nimalo sumnje. I zato ti osmijesi, iskreni kao rijetko kada, zato smijeh i želja da plešeš, sam sa sobom, s cijelim svijetom, s ovim danom koji odlazi, dok bend svira:
http://www.youtube.com/watch?
I sve završava tamo gdje je i počelo, na toj možda vrištini, pomalo opet razmišlja o tome, dok dolazi jutro, nezadrživo i neumitno, iako je mrak, iako je tišina, iako mjesto spava, a u tamnoj noći tamno more šušti poput vjetra. Samo tamo, u onoj definiciji daljine, tko zna gdje, jarko narančasta traka šara obzor, možda je to jutro, negdje gdje je već došlo, sunčano i modro, valja vjerovati u to…a možda je to i ponoć, vatromet koji boji nebo u narančasto, negdje gdje baš u ovom trenutku odlazi još jedna godina, sve dok ponoćna zvona ne sklope krug oko cijele planete i baš svugdje bude zaboravljena.
I zato je, napokon, ona ovdje. Zato je večeras sama, jer godine prolaze i godine odlaze, ali samo je jedna ovakva. Samo je jedna godina ona u kojoj će posljednji puta odrasti. U kojoj će se zaokružiti sva ona mala odrastanja od ranije i sklopiti u još jedno, posljednje i konačno. I možda će u srcu zauvijek ostati dijete, bilo bi lijepo vjerovati u to, ali svejedno, to je ta godina, koju treba dočekati na miru, sam, s mirisom borova i mora, na možda vrištini, dok se osjećaš dobro i mirno i spokojno kao more, pred jutro, kad odmaraju svi vjetrovi svijeta.
I zato je tu. Zato stoji i gleda u mrak, čeka da se tama pretvori u modru i da onda zakorači dalje, u taj život, koji dolazi i koji nosi toliko stvari još nepoznatog predznaka. Nepoznatog sve do posljednje rečenice priče, u kojoj joj netko kaže da će sve biti u redu, s puno modre i sunca, s puno lijepih stvari i osmijeha i s malim zamkama za one loše dane, za bol u trbuhu i suze, zamkama poput vrištine, jer uvijek će se naći netko da joj šapne na uho tu riječ, onda kada stvari budu najlošije, tako da opet osjeti miris i boje ove večeri, rasplesanu sreću ponoći, čuje zvukove benda u malom kafeu i šuštanje mora u mraku, mora koje šušti kao vjetar, metlice na dobošu i haljina, na zadnjem sjedištu automobila, u zaustavljenom trenutku, jednom od onih u kojima je baš sve bilo u redu.