Starim autobusom u inozemstvo

soundtrack: u početku, dok zauzimate mjesta i dok su na platnu uvodna slova i kadar kao sa starih ispucalih video traka, u kojem dječaci potamnjeli od sunca stoje pokraj rijeke, iza njih je, u mješavini blještavila i tame, autoput u gradnji, s radnicima, strojevima i prvim putokazom natkriljenim nad scenom...lijevo su tri djevojčice, jedna sjedi na biciklu, druga je ispred nje, opkoračila je prednji kotač i rukama se drži za ručke bicikla, a treća stoji pored njih i upravo u tom trenutku približava ustima sladoled u kornetu...u pozadini svira Archies: Candy girl.
Tijekom epizode svira Zabranjeno pušenje: Yugo 45.
Na kraju, u fade outu, dok izlazite, sviraju Pogues: Waltzing Matilda


KLJUČ


"Kažu da su čuda svijeta piramide afričke
Kažu da su čuda svijeta vel'ke rijeke Indije
Al nijedno čudo nije, bilo ravno onome
Kad je stari uparkir'o u bašču Yugu 45"

Moje prvo sjećanje dolazi iz večeri u kojoj su baka i deda odlazili na kasni vlak. U mojoj sobi je mrak, vidim samo njihove sjene dok me pozdravljaju, ležim u kinderbetu, plačem, plače i baka, a dedi su samo suzne oči i svjetlucaju u mraku.
1984. godine tek sam malo veći dječak i kroz mutni i prljavi prozor vlaka mama mi pokazuje njihov prozor u daljini i čini mi se da je tamo, daleko od pruge, sjena na žutom svjetlu kuhinje, da baka stoji i gleda tu prugu i taj vlak u daljini.
To je godina Olimpijade u Sarajevu, posljednja godina u kojoj ćemo ići u staru školu na Dubovcu, podno Starog grada i crkve Marije Snježne i vraćati se preko groblja, praveći se hrabri, iako nam neće biti svejedno kada dođe zima i mrak padne dovoljno rano da nas svaki šušanj prestravi.
Onog dana kada je u Sarajevu bio spust, trčat ćemo kući, uzbuđeni kao da je Olimpijada u našem gradu. Kada dođem pred vrata ustanovit ću da sam po tko zna koji put izgubio ključ, sjest ću na stepenice i biti na rubu suza, malo zbog spusta, a malo zbog toga što će mi reći za ključ.
Tako će biti dok se ne pojavi Mirilović, čijeg sina zovemo Radomir na cesti (zato jer se zove Radomir, a ima onaj znak "Radovi na cesti"...no dobro, kao da ste vi kao devetogodišnjaci bili puno duhovitiji) i pozove me kod njih. Napravit će mi sok od bazge, staviti na stol neke kekse i ja ću to grickati, dok on puši i dok šutimo i gledamo kako Amerikanac Bill Johnson postaje olimpijski pobjednik.

Kada onaj vlak s početka priče dođe u Karlovac, tata će reći "e pa imam jedno iznenađenje za vas", a pred kućom će nas dočekati Yugo 45, naš prvi auto.


"Skupio se sav komšiluk, i pola rodbine
Ono pola nije moglo, nije moglo od muke
Stara napravila mezu, ispekla urmašice
Stari otiš'o u Granap, po još logistike

Bilo je to dobro vrijeme
Sve na kredit, sve za raju, jarane
U auto naspi čorbe, pa u trst po farmerke
Bilo je to dobro vrijeme
Malo izlet, pa malo na more
U kući puno smijeha, u bašči Yugo 45"


Kad izađeš pred kuću, nakon što si u malom, vlažnom stančiću pojeo do kraja kruh i paštetu i popio čašu mlijeka, zabljesne te zelena.
Sunce je nad kućom, ali udara u krošnje drveća, u rijeku, u livade i u živu ogradu između nasipa i kupališta i cijeli svijet je zelen.
Kad ti se oči priviknu, vidiš cijeli svoj svijet - panj ispred kuće, žuta vrata garaže, još nedozrele orahe popadale po prašnjavom asfaltu, starog Poljanca na klupici ispred svoje kuće, vidiš nasip, grmlje kiselice, most preko rijeke, ljude kako kartaju i piju pivo u hladu kupališta, prve dječake i djevojčice kako dolaze na Dječje, noseći u bijelim ili plavim najlonskim vrećicama sokove u tetrapaku, breskve i umotane sendviče.
Čuje se šum slapa, čuje se vika i pljuskanje vode, preko mosta ponekad projuri automobil, ali sve to je u pozadini.
Naprijed, u prvom planu, glas je nasmijanog čovjeka s brkovima koji tati dovikuje kako je nahvatao ribe za mjesec dana.
I sve se zna.
Poslijepodne, riba i mljeveno meso oblikovano u ćevape ili pljeskavice peći će se na roštilju, na stolu će biti vino i kisela voda, bokali soka od naranče, netko će napraviti i kolače, a skroz na kraju, kad se na nebu pojave prve crvene pruge, zacrvenit će se i ulica, kad s najvećim nožem raspolove golemu lubenicu i cijelo dvorište ispuni pomalo nejasan i jedva primjetan miris koji će svejedno ostati zauvijek.
Možda će netko donijeti i gitaru i ljudi će pričati, smijati se i povremeno gledati u svijet oko sebe, u svoju djecu i bit će onako opušteni kako budeš kada pomisliš kako je život lijep i kako ne postoji ništa što bi moglo poći po krivu.


Virio sam jedno veče, iz bašče čuo glasove
Momo, Franjo, daidža Mirso, nešto tiho govore
Onda pružiše si ruke - na komšiju se ne može
Onda popiše po jednu - i razguliše

Sva djeca u jednom se periodu boje mraka i zato ga svakog jutra brzo i lako zaboravljaju. Čini im se kako će dan potrajati zauvijek i svake večeri ostanu pomalo zateknuti i iznenađeni.
Ljeto 1991. bilo je najintenzivnije i najljepše ljeto ikada. Ulica je bila puna djece, dječaka s od sunca tamnim licima i od soli svjetlije kose, s iskrama u očima, kapljicama znoja i jedva primjetnim laganim umorom u ramenima. To je ljeto teniskog igrališta nacrtanog na asfaltu, nogometnih utakmica protiv susjednih kvartova na livadi između četiri zgrade, jutarnjeg pecanja na Kupi, prvih noćnih izlazaka, prvog pijanstva, prvih povučenih dimova cigarete, prvih poljubaca...ljeto slanih kifli u jedan ujutro, ljeto ležanja na asfaltu parkirališta i gledanja u nebo, ljeto koje miriše na travu, izlizanu kožnu loptu, vino, trešnje, riječno bilje, usijanu sitnu prašinu u podne, na vrelom asfaltu...ljeto narančastih tendi, lunaparka kod tržnice, kioska na skretanju za Luščić s najboljim hamburgerom u gradu...ljeto Nule, Hrvatskog, Feferona, Radićeve, Foginovog, taverne hotela Korana, kafeterije, klupice pod izlogom galerije...ljeto dlanova ljepljivih od Gringa, sladoleda "jednu kuglicu od svega po malo" kod Veselog Trovača, hrenovki u pecivu i sladoleda iz automata kod Džafera, ljeto pomfrita u crvenom kiosku preko puta Gradske kavane, ljeto kukuruza nataknutih na dugačke štapove i pečenih na žaru, na onoj istoj livadi između četiri zgrade.
Naši starci su radili i njihovo vrijeme dolazilo je kasnije, predvečer. Kako je dolazio sumrak, terase uličnih kafića su se punile, odzvanjao je smijeh, kartalo se, pilo vino i voda, mi smo ponekad trčali do svojih da ižicamo kokakolu ili lovu za izlazak...vikendom su išli do Korane ili Dobre, na more smo išli s još dvije obitelji.
I kako se djeca boje mraka i brzo ga zaboravljaju, tako se tog ljeta o ratu pričalo samo kasno navečer. Iz svoje sobe čuo bih ponekad kako su glasovi povišeni, kako počinje rasprava, ali uvijek bi sve završilo s još jednom čašicom rakije ili još jednim gemištom i veselim pozdravima na vratima.
I sutra je bilo lako zaboraviti na sve to, dok bi gledao opuštene ljude kako peru automobile, sjede na terasi uličnog kafića i kartaju, nasmijani, gledaju s balkona klince kako igraju nogomet, vraćaju se s posla s ogromnom lubenicom na ramenu, ili prepričavaju do kasno u noć priče iz nekih svojih dječačkih godina.


Pobjegli smo jednog jutra, s dvije kese najlonske
Prvo malo Lenjinovom, pa preko Ljubljanske...

Danas nam je puno bolje, novi grad i novi stan
Stari nam je post'o fora, kantonalni ministar

Ali meni je u glavi, uvijek ista slika, isti fleš
Stara kuća, mala bašča, i u njoj Yugo 45


Jutro nakon prvog napada osvanulo je sunčano, ali iako je bila rana jesen, sunce je bilo nekako mutno i zubato, kao da je sredina zime.
- Oćeš ić sa mnom do firme, da donesem kompjutere doma? - pitao je stari i trenutak kasnije bili smo u autu.
Sportska dvorana u podnožju koje je firma od mog starog bila je pogođena s par granata, golemi stakleni zidovi su popucali i asfalt je bio pun stakla, pogođene su i neke cijevi i vode je bilo do koljena.
Izvlačili smo te kompjutere, a onda su došli prijatelji od starog...
- Idem ja malo prošetat.
- Kuda ideš šetat, kaj je tebi???
- Ma samo po nasipu...
Odmahnuo je glavom...
- Pazi se i odmah da si došao natrag.

Uzduž nasipa bili su tragovi zalutalih gelera, poneka kap krvi, a tamo niže, u staroj ulici, naša stara kuća u kojoj je sada živjela samo baka, bila je ograđena najlonskim trakama. Useljavala je Vojna policija, baka će preseliti kod tete, a odmah do kuće, na početku mosta, već je niknula kontrolna kućica.
Iz Korane, tamo pod lukovima mosta, izvlačili su mrtvog čovjeka, a ja sam se sjetio onog ljeta kad sam bio sasvim mali dječak i kad me tata iznenada zagrlio, okrenuo me u drugom smjeru i krenuo sa mnom po sladoled, dok su kod slapa izvlačili utopljenika.
Za svoje roditelje uvijek si dijete i možda bi me i tamo na nasipu zagrlio, rekao "ne gledaj" i možda bi šutke krenuli natrag prema gradu i prepoznatljivim obrisima crkvenih tornjeva, nebodera i starih krovova.
Ali, tada je već došlo vrijeme u kojem će malo toga biti važno, a mrtve ljude u svom gradu moći ćemo vidjeti i na svim televizijama svijeta. Sve će biti izokrenuto do te mjere da će čovjek kada u prilogu CNN-a vidi mrtvu ženu kako leži u Nazorovoj napola biti pogođen tom scenom, a napola misliti "vidi, Dječji dom na CNN-u i baš ko da snimaju s onih stepenica na kojima smo ljetos sjedili i jeli burek kad smo se vraćali iz grada".

Kad sam se vraćao s nasipa tamo kod dvorane, ispred firme, kompjuteri su bili složeni u auto, a ljudi su zadovoljno stajali, pušili i pričali, nakon dobro obavljenog posla.
Bilo je to posljednje jutro u kojem su se trudili da sami sebe uvjere da se ovo netko grdno zajebo i da nikakvog rata neće biti.

I bilo je kao da gledaš posljednju scenu nekog filma. Dobrog, mirnog i lijepog filma koji iznenada završi totalno sjebano, tako da svi iz kina izađu onako produhovljeni i odlučni da će promjeniti puno toga u svom životu, sve dok već sutra ujutro na sve to ne zaborave.

I dok su kretala slova odjavne špice i Shane MacGowanov hrapavi glas, iz nekog razloga sjetio sam se zime 1984. godine, olimpijskog spusta i ključa kojeg sam izgubio tog jutra.
Bilo bi lijepo vjerovati da još negdje postoji, taj ključ. Leži skriven pod travom i blatom, ili na riječnom dnu, i ako ga netko nekada pronađe, svijet će se ispuniti blagim, nejasnim i jedva primjetnim mirisom netom raspolovljene lubenice.


And now every April I sit on my porch
And I watch the parade pass before me
And I watch my old comrades, how proudly they march
Reliving old dreams of past glory.

And the old men march slowly, all bent, stiff and sore
The forgotten heroes from a forgotten war
And the young people ask, "What are they marching for?"

And I ask myself the same question.

Odrasli smo onoga dana kada smo, neprimjetno, prestali gledati u prašnjave ostakljene ormariće za plakate kina Luxor. I prije smo znali kako više nikada neće doći novi film, ali negdje duboko još smo bili djeca i svaki puta pogledali bi u tom smjeru, želeći prstima obrisati prašinu, tako da budemo sigurni da doista nema plakata i da će kino i ovog tjedna ostati prazno.
A, onda je došao taj trenutak, potpuno neprimjetan, i tek za nekoliko tjedana, mjeseci, možda i godina, svatko je za sebe primjetio da može proći Mačekovom ulicom, provući se ispod vrbe, ili uz ogradu automehaničarske radionice, a da ne pogleda u smjeru Luxora i mjesta na kojem su nekad bili izvješeni plakati.
Nekako u isti mah, prestali smo sjediti na stepenicama ispred kina i čekati djevojke, lizati sladoled na uskoj kamenoj ogradi, ili jednostavno pričati o svemu što nas čeka u životu i bacati kamenčiće u zeleni koš za smeće na kraju živice.

Prvi puta u kinu sam bio baš u Luxoru, s tatom, čiji su brkovi bili sjajniji, a kosa crnja i gušća nego danas. Ja sam bio malen i vjerovao sam u ljepotu i sreću svijeta onako lijepo i jednostavno kako to znaju samo djeca. Gledali smo jednu od komedija iz ciklusa o onom francuskom žandaru, ne znam koji, iako bih mogao saznati, ali neke stvari i ne treba saznati, jer bile su zapravo sporedne u cijeloj priči.

Nema sumnje kako smo, mi dječaci iz ulice Džemala Bijedića, puno puta gledali filmove noću, padale su jesenske kiše i rubovi traperica bili su nam mokri, snijeg se topio na stepenicama i šljunčanom prilazu, puhao je vjetar, a nebo je bilo tamnosivo kao zimska vunena kapa, igličaste kiše šibale su nam obraze, dočekivale su nas grude onih koji su zakasnili u kino ili toga dana nisu smjeli, kroz blatnjave lokve vode neki stari ljudi vozili su svoje bicikle, s podstavljenim nogavicama i dugačkim balonerima.
A ipak, sva moja sjećanja uz Luxor su sunčana. Stojimo pred kinom u majicama kratkih rukava, sunce je visoko nad gradom, gledamo u šarene i uzbudljive plakate, u rukama čvrsto držimo karte, preplanula lica samo se malo mršte od odbljeska sunca u staklima ormarića za plakate.
Onda ulazimo, u prohladnom holu prepoznajemo poznati miris, dodirujemo zidove, smeđa izrezbarena vrata i onda pružamo karte, držeći ih jednako čvrsto, da teta na vratima lakše otkine...i za trenutak već sjedimo u drvenim tvrdim stolicama, smijemo se, pričamo i kada se ugase svjetla još samo poneko netko dobaci nešto, a onda se smirujemo i postajemo samo djeca s očima većim od svijeta.
Kasnije, otvaraju se masivna bočna vrata i u našim očima je sunce, zabljesne nas poput preranog buđenja, poput neočekivanog obećanja nečeg lijepog, poput raspuknute ledene lubenice pokraj bokala punog jarko narančastog soka.


U nekom crno-bijelom, možda Fellinijevom, filmu koji bi igrao u kinu Luxor tih godina, baš s ovakvom radnjom ni o čemu, znalo bi se koji je posljednji film, posljednja predstava u staroj zgradi. I kada bi se ugasila svjetla i u noći se izgubili posljednji koraci i dim cigarete rasplinuo se visoko nad krošnjom vrbe...ostao bi još samo vjetar, koji bi se na pustoj ulici poigravao posljednjim plakatom u životu jednog kina.
Život je ipak nešto sasvim drugo i ne sjećam se koji je posljednji film koji smo gledali u Luxoru. Vjerujem, ipak, da nas je i tog ljetnog poslijepodneva zabljesnulo sunce, dok smo se posljednji puta ustajali s tvrdih stolica i posljednji puta se pozdravljali na stepenicama i kretali svatko u svojem smjeru, i ne znajući da je upravo to onaj trenutak u kojem odlazimo i iz djetinjstva i počinjemo, svatko svojim putem, odrastati u neke druge ljude.

Prije par mjeseci, u jednom novom i drugačijem svijetu, na najvećem karlovačkom groblju pokopana je teta sa šaltera kina Luxor. Na tu vijest svi koji su nekada dane provodili u ovom davno nestalom karlovačkom kinu vjerojatno su u zraku osjetili miris hola, osjetili ono dječje uzbuđenje pri dolasku novih plakata i, negdje u sebi, tugu što život nije crno-bijeli Fellinijev film, u kojem bi, umjesto plakata, u ormariće na zgradi kina Luxor stavili osmrtnicu i svi bi odmah znali o čemu se radi i toga poslijepodneva okupili bi se tamo, ne u vrijeme sprovoda, već netko u 4, netko u 6, a netko u 8, već kako im tog dana odgovara. I sjeli bi šutke, zažmirili i pomislili kako život još uvijek može biti onakav kakav smo željeli da bude.
I kada bi otvorili oči zabljesnulo bi ih ljetno sunce, kao kad u potpunom mraku kina zabljesne platno i krene odbrojavanje, onih prekrasnih par sekundi u kojima se cijeli život sastoji od očekivanja nečeg lijepog.

Ovaj blog od sada možete čitati na novoj adresi:

KLIK---> ODJAVNA ŠPICA <----KLIK

bit ce mi drago da se javite pa da nastavimo druzenje :)

Soundtrack: Mercury Rev: Holes


"Time, all the long red lines, that take
control, of all the smokelike streams...."

U ono davno doba prije rata, dok su nebom letjele čudovišne ptice, dinosauri se napajali na Korani, a ulicom hodali poštari pognuti pod težinom torbe pune glinenih ploča s klinastim pismom, nedjelja je bila ništa više nego sjetna.
Dječak bi ponekad osjetio laganu i sasvim neobjašnjivu tugu.
Ulica je bila ista kao i svaki drugi dan, nekako se čini kao da su nedjelje uvijek bile sunčane, sa pranjem automobila, prijenosima nogometnih utakmica s radija, susjedom u ležaljci razvučenoj između dva drva jabuke u njegovom dvorištu...s otvorenim prozorima, zveckanjem posuđa, mirisom pečenog mesa, ponekom svađom, ponekom šalom, ponekim malenim djetetom koje viče u hladu stana....s Nedjeljnim poslijepodnevom na teveu, Danijelom Popovićem kako pjeva "Džuli" na radiju, u malenoj vlažnoj sobici, koja miriše na nudle, malo previše octa u salati i dimom cigarete u zraku.
Plavo nebo polako bi bivalo zamrljano crvenim točkama, uska kupaonica zagrijavala starom grijalicom, kada punila vrućom vodom, poplun je bio ugodno hladan i sve je bilo spremno za kraj još jedne nedjelje i novi početak.

*

"Dreams, that big blue open sea, that can't be
crossed, that can't be climbed"

"Tiranija" je bend koji je ostao zapamćen po hitu "Moja Natali, da li želiš sa mnom hodati" i, još više, po zbilja dobroj pjesmi "Pod crvenim nebom" koju je lokalna ekipa ubrzo preimenovala u "Moj crveni medo" i više nitko nikada nije mogao čuti tu pjesmu a da pomisli da Goc pjeva išta drugo do baš to.
U zimu 1992. godine svijet je bio toliko siv da je nedjelja sama po sebi bila sasvim nepotrebna. Dok dječaci idu dugom ulicom pored bivše kasarne, u rano poslijepodne, šutaju komade razlomljenog asfalta, gledaju kamione UNPROFOR-a ukopane u blatu pored tržnice, nebodere sa spaljenim balkonima na strani koja je gledala prema kasarni, granatama razvaljene stepenice i vodoskok kod Doma...i smiju se. Negdje u njima je nedjelja, nervoza od sutrašnjeg još jednog početka koji neće donijeti ništa novo, negdje u njima je nedjelja od koje ni rat nije toliko važan.
Kada kroz ulaz zagrađen daskama i vrećama cementa, pored staklenih vrata izlijepljenih debelim selotejpom, siđu do podruma, začuje se zvuk bubnja.
Duboko u podrumu, neki dječaci sviraju, neki drugi pripaljuju cigarete, sjede na dugačkoj klupi u prostoriji izoliranoj od svijeta, od nedjelje i rata i slušaju "Sunday bloody Sunday".
Kasnije, izlaze pod nebo koje je opet istočkano crvenom i čini se kako se kroz miris prašine provlači jedva primjetan miris zaprške, dječjeg šampona u zagrijanoj kupaonici i svježe opranih popluna, kao dodir svijeta u kojem je ona lagana i neobjašnjiva tuga bila rezervirana samo za nedjelje.

*

"Friends, all those endless ends, that can't be
Tied, oh they make me laugh"

Dok je sunčano, nema čak niti nedjelje.
Samo osmijesi na napuštenom autoputu, tragovi starki u prašini starog asfalta, tragovi koji brzo nestaju...miris kupina sa zaraslih polja, pljuskanje vode s koranske obale, glasovi obojani posljednjim ljetom djetinjstva, bljeskovi sunca s prozora rakovačkih nebodera, treperav zrak u daljini i jedna zraka sunca koja probija kroz rupu od gelera na žutom putokazu, točno na polukrugu slova "P" u riječi "Plitvice".
Na toj zraci sunca vidi se sitna prašina, u daljini leluja dim, dok Dino svira gitaru, Tihana pjeva "Hotel California", Valentina sjedi skupljenih nogu na zidiću, namješta nemiran pramen kose iza uha i smješka se nečemu čega se sjetila.
Kada se na nebu pojave prve crvene pruge, ustaje i kaže kako mora kući.
Malo kasnije, njen lik postaje sve manji, stapa se s neonima autobusnog kolodvora, nestaje ispod netaknutih zelenih putokaza na početku autoputa i treperećeg žutog svjetla na semaforu.

U tom trenutku dječak pomišlja kako bi da ima samo jednu jedinu želju na svijetu zaželio da ta djevojčica koja nestaje u daljini, ne bude u ratu.

Onda ustaje i on, polako hoda toplim i omekšalim asfaltom, zažmiri i zamišlja obrise grada, pa otvara oči da vidi je li ih sve dobro zamislio.
Hoda kroz sumrak, kroz život pretvoren u nedjelju i u jednom trenutku, posve sam na svijetu, poskoči i lupi petom o petu u zraku. I osmjehne se negdje sasvim duboko u sebi.
I zagleda se u semafor, dugo, tako da kad zažmiri u njegovim očima još dugo treperi žuto.


"Signs, of all those blinking lites, you had to pick the one tonight"

.

(ukoliko imate problema s našim znakovima, kliknite na View, pa na Encoding, pa odaberite Central European Windows)

.

Iskreno, nemam pojma šta to zna�i.
Šejtan je vrag, rekao bih, a sabah sasvim sigurno nije subota, al ja uvijek pomislim da je baš subota i sjetim se Edite Gojak, legendarne voditeljice Radio Karlovca koja je jednom rekla "A sad jedna stvar od Black Sabbatha ili u prijevodu Crne Subote" (rekla je još i: a sada nešto od Pink Floyda i njegove grupe, kao i da Gibonni ima novi album koji se zove "Novinarka", ali to sad nije tema).

Nego, jedan je prošlo, a ja �ekam vaterpolo utakmicu Hrvatska - SAD, prijenos sa svjetskog prvenstva u Australiji. Mogao bih prikriti svoj idiotizam nostalgijom i re�i da je to zato što sam daleke 1984. kao sasvim mali klinac, na moru, na Krku, prvi puta u �ivotu ostao budan do poslije pono�i i s tatom gledao odlu�uju�u utakmicu olimpijskog vaterpolo turnira u kojoj smo isto igrali protiv Amerikanaca i osvojili zlato. Okej, oni "mi" su se zvali Jugoslavija, a ne Hrvatska.
Ali nije zato. Samo sam idiot.

Kako bilo, Top7 no�nih:

7) Prvi puta ostao sam sam na nekoliko dana. Bilo je to posljednje ljeto prije rata, Zoka je spavao kod mene i u tri ujutro odlu�ili smo da nam je dosta pri�anja i izašli smo pred zgradu.
Na uli�nom teniskom igralištu, u sparnoj no�i, pod mutnim svjetlima uli�nih lampi oko kojih su letjele tisu�e komaraca i mušica, igrali smo tenis. Onako ozbiljno, bez zezanja i foliranja.
Nakon jedno sat vremena u ulicu je došao automobil. Bio je to Zokin susjed koji je na vratima haustora s otvorenim ustima jedno pet minuta piljio u nas. A mi smo ga ignorirali. Obojica smo znali da �emo kad jednom napokon u�e umrijeti od smijeha, ali svo to vrijeme ozbiljno smo igrali i nismo bacili nijedan pogled prema njemu. Kad je napokon ušao sjeli smo na rubni kamen i tiho se smijali, povremeno se pogledavaju�i, tako da i danas, kasno no�u, na tom istom parkiralištu, ne mogu a da se ne osmjehnem.

6) Sa šesnaest je to prili�no jednostavno. Tina je hodala s Veljkom, pa smo se mi nešto spetljali, pa prohodali, a Veljko je utjehu našao u njenoj najboljoj prijateljici. I svi smo si i dalje bili dobri.
Za sve je kriva njegova re�enica po prekidu s doti�nom "A ko bi uop�e bio sa mnom, drugi ljudi idu van, a ja na groblje".
Tako sam ja jedne ve�eri otišao na groblje, ono, da vidim šta ima.
Katoli�ko je prili�no ravno, pa sam otišao na kompleks koji �ine �idovsko, pravoslavno i vojno, popeo se na vrh i gledao sjene spomenika i poneki tinjaju�i fenjer.
Ako �emo iskreno, bilo je zbilja smiruju�e i spokojno.
Ako �emo još iskrenije, kad je iz jednog grma istr�ala ma�ka toliko sam se prestrašio da me i dan danas strah kad se sjetim.

5) Kad sam pred svoj osamnaesti ro�endan Crijevu poslao neku glupu razglednicu punu zagonetki, a on je uspješno razriješio i u pola pet ujutro došao na Stari grad, dok smo gledali izlazak sunca nad gradom koji se budio u dolini zapo�eo je serijal gledanja izlazaka sunca na raznim lokacijama. Nije bila fora u �ekanju, to se nije vrijedilo, nego si se morao baš ranije probudit. Ako vas baš zanima, najbolji karlova�ki izlazak sunca je na "ceneru", najvišem dijelu skakaonice na Korani i to tako da sjediš okrenut prema stadionu i mljekari, ali da gravitiraš prema lijevo i u vidnom polju imaš i slap.

4) Filmovi su okej stvar. Jedino ne valja kad si kreten, pa ideš oponašat nešto što si vidio u 153 filma. Tako u tri ujutro de�ko zavaravaju�e normalnog izgleda stoji kod Majinog ulaza i baca joj kamen�i�e u prozor.
Nakon što sam pet puta promašio i tri puta pogodio roletne odlu�io sam odustati, ali baš u tom trenutku za�ula se škripa roletne i otvaranje prozora.
I pojavila se glava njenog mla�eg brata.
- O jebote, jesi vidio kad u filmu da cure bacaju kamenje u prozor. Pogotovo one iz 7.a - rekoh mu, ali tek nakon što je ve�, kao stariji, iskusniji i mudriji, okrenuo o�ima i vratio se u sobu.
Onda se pojavila Maja.
- Jel me mrziš?
- Aha - osmjehnula se.
- E pa...i ja tebe. I to baš jako.
- Ja tebe više.
- Okej. Laku no�.
- Laku no�.
I dobro, još je poslala poljubac, ali to uop�e nije bilo tako fnje kako zvu�i. Bilo je baš kul.

3) Kad se iznenada probudiš u �etiri ujutro, poprili�no je dobro oti�i van. �ak i u ratnim uvjetima.
Stajao sam tako naslonjen na zgradu, bilo je zamra�enje, još nije bila prestala op�a opasnost, iz predgra�a se �ulo puškaranje, ali nije bilo granata. Pas je tr�karao kroz travu, a ja sam stavio walkman na uši, odvrnuo "Out of time" i nestalo je i puškaranja.
U mrklom mraku, prepoznatljive sjene zgrada, nebodera i crkvenog tornja djelovale su mirno i netaknuto.

2) Kad se iznenada probudiš u �etiri ujutro, poprili�no je dobro oti�i van. Posebno u mirnodopskim uvjetima.
Dok šetaš sam kroz grad, nekako primje�uješ više detalja nego ina�e, pod dnevnim svjetlom.
A posebno upe�atljiv je onaj trenutak u kojem se �ivot odjednom pokrene. Još uvijek u potpunom mraku, ulicom pro�e kombi s kruhom ili mlijekom, pred još zaklju�ani kiosk dopreme novine, ono �udno malo vozilo pere ulice i otpuhuje napadalo liš�e, a onda do�u i ljudi. Nervozan muškarac s prvom cigaretom, �ena koja sla�e naran�e po štandu na tr�nici, još uspavan �ovjek koji se saginje, otkva�i povodac i pusti psa da pojuri livadom izme�u knji�nice, arhiva, galerije i Doma HV.

1)

.

Iz diskoklubova nitko ne izlazi deset minuta prije kraja. Ili odu ranije, ili, kad su ve� tu, i kad se po atmosferi i svemu osje�a kako �e uskoro biti kraj, ostanu do zadnje pjesme.
Danijela i ja, ipak, izlazimo baš deset minuta prije kraja. U trenutku kad otvaramo vrata, odmah po zvuku gitare koji ima samo Pušenje u toj jednoj fazi, Nele izgovara "a ti si se dogovorila? ma ne, ja sam mislio, ovaj, ameri�ki film da pogledamo".
Izlazimo u savršeno pust grad, lagano je odgurnem bokom i pjevam "ka�u mi da novog frajera imaš, nisam ga vidio al znam da nije loš...ti si vazda znala da biraš, ti si vazda tra�ila još".
Nešto kasnije, u onom istom savršeno pustom gradu, še�emo kroz savršeno pusti park i odjednom po�inje kiša.
Danijela me uzima za ruku, onda se odguruje od mene i pleše na mokrom šetalištu posipanom prvim kestenima. U mokrim starkama, s mokrim o�ima, u gradu koji je samo naš, pjevamo refren.
I ustima hvatamo kapi kiše.

.